Konferencije i publikacije

DRŽAVE U TRANZICIJI: MMF I SVJETSKA BANKA FAKTORI RAZVOJA ILI STAGNACIJE?

ODBOR PREPORUKE

Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske

Dr.Pascal Lorot, predsjednik Instituta Choiseul za međunarodnu politiku i geoekonomiju i direktor časopisa Géoéconomié.


FOKUS

Cilj Konferencije je bio rasprava o efikasnosti ekonomskih politika Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke u procesima unutarnjeg ekonomsko-socijalnog restrukturiranja država u tranziciji. Konferencija nastoji unaprijediti razmjenu iskustava o tim politikama između Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Konferencija je predstavila MMF i Svjetsku banku kao važne faktore ekonomske globalizacije koji utječu na načine globaliziranja država u tranziciji a preko ideologije deregulacije, liberalizacije i totalne privatizacije.
Indirektan cilj Konferencije je otvoriti prostor za ideje o nužnosti stvaranja takvog modela razvoja koji će npr. uzeti u obzir posebna ekonomska obilježja država u tranziciji. Hrvatska već jedno desetljeće slijedi programe MMF-a bez dobrih razvojnih rezultata. Zadnjih nekoliko godina se prilagođava i zahtjevima Europske komisije. U takvoj situaciji zemlja mora raspravljati i o alternativnoj politici čija najdublja suština ne treba biti mehanička prilagodba već politika oblikovana prema nacionalnim interesima i fazi ekonomskog razvoja u kojoj se zemlja nalazi.

Radno Predsjedništvo Konferencije:Vilim Ribić, dopredsjednik Matice sindikata javnih službi, Prof. dr. Dragoljub Stojanov, sarajevski Ekonomski fakultet, prof. dr. Bogomir Kovač, ljubljanski Ekonomski fakultet, dr. Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke, dr. Jasna Plevnik, potpredsjednica GEOFO-a, akademik Zvonimir Baletić, predsjednik GEOFO-a (s lijeva)

ZAŠTO OVA KONFERENCIJA

Suradnja s MMF-om i Svjetskom bankom je izrazito politizirana tema budući da opozicija ima radikalno drugačije mišljenje o zaduživanju kod MMF-a i Svjetske banke od onoga koje zastupa kada dođe na vlast. Tako se umjesto cjelovite slike suradnje s MMF-om i ostalim financijskim institucijama oblikuje uglavnom antiememfovska ili proememfovska slika.
Aktualno stanje pokazuje da je javnost kontinuirano prikraćena za nepolitiziranu, činjeničnu i argumentiranu raspravu o tim globalnim financijskim institucijama koje imaju značajan utjecaj na makroekonomske politike i svakodnevni život građana i građanki u Hrvatskoj i ostalim državama u regiji.

Konferencija je važna za javnost, akademske i poslovne krugove, političke i ekonomske lidere, studente, civilne udruge, državnu upravu i medije.

IZVODI IZ UVODNOG IZLAGANJA savjetnika Predsjednika RH

za gospodarstvo mr. Dubravka Radoševića

Mr. Dubravko Radošević, savjetnika Predsjednika RH za gospodarstvo:Moramo raditi na vlastitom programu, novom hrvatskom razvojnom modelu, kojeg će podržati i sve relevantne međunarodne financijske institucije!

Vlastiti program razvoja i podrška važnih

međunarodnih financijskih institucija!

(...)Tema savjetovanja je vrlo zanimljiva.Želim istaknuti kako se u našoj javnosti već vode rasprave o suradnji Hrvatske sa međunarodnim financijskim institucijama!
Hrvatska je članica svih najvažnijih gospodarskih institucija: MMF-a; Svjetske banke; EBRD; Interameričke banke za razvoj, te WTO-a.
Osvrnut ću se na odnose Hrvatske sa MMF-om i Svjetskom bankom. Dozvolite nekoliko teza:
Hrvatska konstruktivno i aktivno surađuje sa najvažnijim međunarodnim financijskim institucijama!
Suradnja sa MMF-om odvija se u okviru tzv. "aranžmana opreza", obzirom da nam nisu potrebna financijska sredstva MMF-a. Međutim, suradnja sa Fondom osigurava Hrvatskoj neometani pristup međunarodnim tržištima kapitala, kako bi se vanjski dug nesmetano refinancirao.

Financijski aranžmani sa MMF-om imaju za cilj smanjiti tzv. "jaz predvidivosti" ekonomske politike ("predictability gap") kod inozemnih kreditora i investitora, te održati investicijski kreditni rejting zemlje.
Ukratko, stanoviti oblik financijskog aranžmana Hrvatske sa MMF-om, u ovom trenutku, predstavlja nužnost!

Najveća kontroverza: kakva "kombinacija makroekonomskih politika"?

Svjetska banka nudi, pak, suradnju u provedbi tzv. "strukturalnih reformi".
Makroekonomska stabilnost i strukturne reforme, ključne su pretpostavke konvergencije Hrvatske ka ekonomijama Europske unije.
Najveći problem suradnje sa ovim institucijama, posebice sa MMF-om, nalazi se u restriktivnosti predloženih mjera.
Tako američki ekonomista Dani Rodrik (u svojem istraživanju iz studenoga prošle godine) iznosi kako je "najveća kontroverza" u tome kakva mora biti "kombinacija makroekonomskih politika" ("policy mix") za otklanjanje eksterne neravnoteže gospodarstva. Najčešće kritike MMF-a - prema Daniju Rodriku - odnose se na to da su monetarna i fiskalna politika koju predlaže Fond suviše kontraktivne, dovodeći tako do gospodarske recesije.

Razvojni model utemeljen na "vlastitosti ekonomskog programa"

Međutim, spomenut ću također i činjenicu da je MMF razradio operativni koncept tzv. "vlastitosti" ekonomskog programa (tzv. "country ownership").
Prema ovom konceptu, svaki se gospodarski program članice Fonda - kojeg će financijski podržati MMF - mora zasnivati na konkretnoj situaciji u zemlji, mora polaziti od njezinih specifičnosti i ekonomskih, socijalnih i političkih okolnosti, te bi se morao konsenzualno usvojiti i primjenjivati kao vlastiti nacionalni gospodarski program.
Ukratko, moramo raditi na vlastitom programu, novom hrvatskom razvojnom modelu, kojeg će podržati i sve relevantne međunarodne financijske institucije!
Na takvom, novom razvojnom konceptu možemo i moramo surađivati sa Europskom unijom, ali i sa ključnim međunarodnim financijskim institucijama!
Današnji skup mogao bi znanstveno i stručno razmotriti ove aspekte odnosa sa međunarodnim financijskim organizacijama!

IZVODI IZ POZDRAVNOG GOVORA
ZVONIMIRA BALETIĆA, predsjednika GEOFO-a

Akademik Zvonimir Baletić, predsjednik GEOFO-a: Monetarna politika također postaje internacionalna te je ključno pitanje kako ćemo imati povjerenja da će taj sustav vrednovanja odgovarati pojedinim zemljama?

Prof. dr. Zvonimir Baletić, Predsjednik GEOFO-a: 

Ekonomska znanost otišla predaleko u apologiji liberalnog svijeta


Interes GEOFO je da na neki način prizemljimo rasprave koje se vode i da vidimo što znače aktualni procesi koji se danas događaju i što možemo očekivati.
Situacija je u globalnom smislu znatno evoluirala pa privredni subjekti postaju agresivniji i moćniji i državna politika teško može izaći s njima na kraj, jer je ekonomska moć politička moć. Ona se uzmiješala s političkom moći država i nameće svoja pravila s pretenzijama da preuzme javne funkcije države. Taj sukob danas je jači nego ikada, s tim da ekonomski subjekti djeluju mimo države nastojeći da samu tu državu stave u funkciju svojih interesa i svog načina vladanja.
U vladajućem globalnom sustavu država gubi sve više svoje funkcije ravnoteže, a s druge strane joj se sve više stavljaju za zadatak određena briga oko nečega čime se privatne korporacije ne žele baviti.

Ne ostavlja se dovoljno prostora za oblikovanje stabilne strukture država

Mi nismo sigurni tko danas vlada u ime koga i da li on ima volju urediti svijet po jednom modelu koji će garantirati sigurnost, reprodukciju i stabilnost društva. Mi ne znamo s kojim ciljevima se vlada, kakve su određene sprege, ali možemo samo znati da je zapravo nova paradigma koja postaje sve jača, da je ona vezana uz poduzeće i uz odsustvo socijalnih kriterija. Mi ne možemo poduzeće svesti na državne okvire da se ona bave pitanjima socijale, pitanjima stabilnosti države itd. nego se poduzeća prije svega ponašaju kao privatna poduzeća koja gledaju svoju aktivnost, profit. On je postao temeljni kriterij.
S takvim pristupom se ne ostavlja dovoljno prostora za oblikovanje stabilne strukture jedne države ili svih država zajedno.
Mi ne znamo kako uspostaviti nekakvu socijalnu strukturu, odnose solidarnosti i da li možemo uopće očekivati da će na razini svijeta tako nešto nastati. Mi imamo međunarodne institucije koje nastoje uspostaviti red, ravnotežu, ali je pitanje da li su one više u funkciji privatnih tijela ili pojedinih država. Ja mislim da potrebno spustiti se s općih dogmi i vidjeti kako tko funkcionira u realnom svijetu kakav on jest.
Danas se efikasnost ekonomskih sustava mjeri preko profita, ali profit je privatni, on ne može biti socijalna kategorija. On je kategorija koje proizlazi iz ponašanja poduzeća. Za njih efikasnost i profit znači smanjenje troškova, a rad je za poduzeće trošak, a ne nekakva obveza. U tom smislu poduzeća čak misle da je najbolje da smanje trošak, da radnika što manje plate, da mu daju što manja prava, da povećaju konkurenciju.

Profit se privatizira a troškovi socijaliziraju

S druge strane konkurencija sa svojim neizvjesnostima , sami oblici suradnje više nisu isti, nisu što je nekad bilo. Kriteriji odlučivanja su se promijenili, mi ne znamo kako se te mreže ponašaju u konkretnom prostoru ili vremenu, kako će se odluke korporacija odraziti na konkretne situacije, na ljude, pojedine regije, pojedine funkcije države i sve više imamo jednu tendenciju da se profit privatiziran, a troškovi socijaliziraju. Država dobiva na ovaj način nove financijske obaveze ali ima sve manje mogućnosti stvarnog djelovanja. Državi je još ostala monetarna politika. Ali monetarna politika također postaje internacionalna i kako ćemo imati povjerenja da će taj sustav vrednovanja odgovarati pojedinim zemljama? Pojedine države mogu se naći potpuno po strani, ekonomska ravnoteža može se formirati na bilo kojoj razini zaposlenosti. O tome će vjerojatno govoriti guverner Rohatinski.

Kako postići razvoj preko globalnog sistema?

Htio sam otvoriti pitanja realne ocjene mogućnosti razvoja, te kako ga postići preko globalnog sistema, a da se ne zanemare interesi pojedinih grupa, da ne dođe do privatizacije funkcija države, do privatizacije moguće rente, te da se stanovništvo jedne države ne pretvori u materijal koji se koristi po principu poduzeća, što manje platiti - što više iskoristiti.
Mislim da nema naznake rješenja, pa postavljam to pitanje i pred vas da razmijenimo mišljenja u kom pravcu možemo očekivati rješenja.
Ekonomska znanost, nažalost je otišla predaleko u apologiji liberalnog svijeta, ona apriori postavlja određene dogme, a te dogme nisu dokazane, njih treba konkretno dokazati u praksi života, a ne samo u teoriji ravnoteže neoklasične škole.
Država mora će postaviti neke dodatne uvjete i dodatne zahtjeve u pogledu liberalnog svijeta. Mi bi morali na neki način biti kritičniji i ne prihvaćati niti jednu liberalnu dogmu kao nešto što je zadano, u što se ne može sumnjati i govoriti. Pitanje je na koji način globalni sustav može zadovoljiti temeljne potrebe bilo čijeg društva(...)

IZVODI IZ POZDRAVNOG GOVORA
JASNE PLEVNIK, potpredsjednice GEOFO-a

Dr. Jasna Plevnik, potpredsjednica GEOFO-a: Geoekonomski forum zagovara samo takvo globaliziranje Hrvatske, bilo da je riječ o suradnji s IMF-om ili prilagodbi standardima EU, kojem je težište na ekonomskim i socijalnim interesima hrvatskih građana i građanki, a ne uskih grupa bez obzira jesu li iz Hrvatske ili inozemstva.

Globaliziranje Hrvatske s težištem na ekonomskim i socijalnim interesima građana

Cilj ovog skupa u širem smislu je razgovor o ekonomskoj globalizaciji, i rezultatima globaliziranja država u tranziciji kao što je i Hrvatska. Bitni faktori u tom procesu su Međunarodni fond i Svjetska banka, institucije pod čijim su utjecajem i oblikovani glavni Razvojni dokumenti Hrvatske.
Već godinama isti ekonomski problemi pokazuju da postojeći razvojni programi nisu dovoljno efikasni u osiguravanju nacionalnih interesa.
Zato se Geoekonomski forum, kao udruga za proučavanje utjecaja ekonomske globalizacije na male države, zalaže za takvo globaliziranje Hrvatske , bilo da je riječ o suradnji s IMF-om ili prilagodbi standardima EU, kojem je težište na ekonomskim i socijalnim interesima hrvatskih građana i građanki, a ne uskih grupa bez obzira jesu li iz Hrvatske ili inozemstva.

Posao Vlade je prilagođavanje Hrvatske novoj fazi globalizacije

Iako je novo stoljeće staro tek pet godina, danas se globaliziranje Hrvatske i regije kao i Europske unije odvija drugačije nego 1990-tih g. Posao Vlade je da te promjene uključi u upravljanje Hrvatskom i njezinim interesima.
Nobelovca Paula A. Samuelsona, koji je cijeli svoj život prihvaćao kao neupitan koncept komparativnih prednosti prošle je godine objavio članak u kojem pita nije li Ricardovoj teoriji komparativnih prednosti prema kojoj zemlje specijalizirane za ono u čemu su najbolje više dobivaju od međusobnog trgovanja nego što gube, došao kraj u novoj fazi globalizacije.
Ovo preispitivanje koristi i šteta od nove faze globalizacije trebalo bi se više raspravljati u hrvatskoj političkoj areni, i nadvladati rasprave o dilemama globalizacije iz 1990-ih.
Danas je još nezamisliv scenariji da bi moglo doći do novog razvrstavanja na antiglobalizacijskoj sceni, ali ako visokorazvijene države neće imati snage za inoviranje svojih komparativnih prednosti političari bi mogli postati ogorčeni antiglobalisti a antiglobalistički pokreti bi mogli pritiskati da se nastavi s globalizacijom.
To, među ostalim, znači da Hrvatska mora razmišljati kako da postane ne, što je bio jučerašnji cilj, vodeći pogon u regiji, već npr. ured u koji će se seliti poslovi visokoobrazovane radne snage iz EU.
Jedan od razloga ove Konferencije je i rasprava o prednostima i nedostacima suradnje s MMF-om i Svjetskom bankom u kontekstu činjenica, a ne političkih ocjena koje se oblikuju s obzirom na to jesu li stranke na vlasti ili u opoziciji.

IZVODI IZ IZLAGANJA DR. ŽELJKA ROHATINSKOG, guvernera Hrvatske narodne banke

Željko Rohatinski, guverner: MMF kao faktor razvoja ili statusa quo? Ja bih rekao na bazi poslovnog iskustva i na bazi nekih činjenica da je uloga i utjecaj MMF-a značajan, ali on nije odlučujući. MMF samo modelira stvari, odlučujemo sami.

Jesu li i MMF i Svjetska banka faktori razvoja ili statusa quo hrvatske ekonomije?

Jesu li MMF i svjetska banka faktori razvoja ili statusa quo? Jednostavno pitanje jednostavan odgovor. Tim prije što smo već čuli mnogo puta izrečenu tezu kako je naša ekonomska politika samo određeni izraz nametnutog liberalističkog koncepta ekonomske politike.
Ja bi se osvrnuo na tri pitanja značajna za ovu problematiku:
Prvo, težišta koja je MMF davao pojedinim politikama i koja je tražio da primjenjuju pojedine zemlje nisu razlozi zbog kojih je MMF mijenjao ta težišta.
Nije mi namjera govoriti o prošlosti nego o indikacijama te prošlosti na sadašnjost.
Drugo govorit ću o stvarnom stanju hrvatske ekonomije prije i za vrijeme provođenja stand-by aranžmana i percepcije koja je bila prisutna od strane nosioca ekonomske politike i političke vlasti u Republici Hrvatskoj, te o karakteristikama i formalitetima efektivnog provođenja politike posebno u razdoblju nakon 2000. godine.

Zašto se i u kojem pravcu mijenjao MMF?

Prvo, što se tiče samog težišta djelovanja MMF, postoje različite ocjene i od strane MMF i od strane neovisnih autora, dosadašnje razdoblje se može bitno podijeliti u 4 faze:
Do 60-ih godina MMF je nastojao ostvariti ono zbog čega je i osnovan, a to je održavanje globalne potražnje na razini pune zaposlenosti.
Činjenica je da je MMF opet bio uspješan i da je to bitno doprinijelo razvoju prije svega Zapadne Europe, a činjenica je da su pozitivne implikacije toga bile i na bivšu Jugoslaviju i Hrvatsku kao njenog dijela.
To razdoblje je definitivno završilo. Završilo je onda kad ekonomska politika nije bila u stanju odgovoriti na zahtjeve koji su proizlazili iz tehnološkog napretka iz promjene relativnih cijena i jačanje konkurencije na svjetskom tržištu. Definitivno je to srušeno u trenutku kad je prestao važiti fiksan tečaj dolara u odnosu na zlato.
Kamen temeljac na kojem je bio građen cjelokupni prijašnji MMF time je srušen. Više nije bilo uporišne tvrde, fiksne točke.
Ja osobno mislim da se takva točka više nikad neće moći uspostaviti. U današnjem svijetu sve je fleksibilno, a onda i taj koncept više ne drži vodu.

MMF više nije u stanju podržavati razvoj, zapošljavanje

Kažem to zbog toga jer su u našim uvjetima stalno prisutna pitanja Zašto MMF više ne podržava razvoj i zašto ne podržava zapošljavanje, socijalu, a moje je mišljenje: MMF to nije više u stanju.
A onda je došlo razdoblje 70-ih i 80-ih. godina. Svi znamo što je to. Raste cijena nafte, kraj razdoblja jeftine energije, pojava inflacije, i prije svega pojava dužničke krize u svijetu. MMF se tome prilagodio, došlo je do ekspanzije neoliberalizma u najrazvijenijim zemljama Americi i Engleskoj, a onda se taj model počelo širiti i u drugim zemljama. Kako je tada dominiralo pitanje dužničke krize MMF je preuzeo onu nepopularnu funkciju svjetskog policajca kojem je jedini cilj zaštititi vjerovnike, da se njihovi krediti uredno servisiraju. To je slika koju i danas imaju mnogi kad govore o MMF-u; svjetski policajac isključivo u funkciji vjerovnika.
A to je bilo praktički i razdoblje kad se Hrvatska prvi puta susrela s MMF. To je razdoblje stabilizacijskog programa iz 83.g., to je razdoblje par-nepar, razdoblje bonova ... Tad je MMF odigrao ulogu svjetskog policajca u korist naših vjerovnika.
Nakon tog je uslijedio onaj Markovićev stabilizacijski program, prvi pravi stand-by aranžman, da li bi on uspio ili ne bi nikada nećemo znati jer se u međuvremenu zemlja raspala.
Treća faza su 90. godine i potpuno se slažem s prof. Baletićem kako kaže da na ekonomiju, a tako i MMF ne možemo gledati izvan političkog konteksta. To je razdoblje kad je ostala samo jedna velesila - Amerika, razdoblje kad je Amerika počela ostvarivati svoju dominaciju, a prije svega u funkciji ekspanzije američke trgovine, a utjecaj Amerike je bio i ostao presudan na politiku MMF.
To je razdoblje i tehnološke revolucije u svezi komunikacija i politike koju popularno zovemo Washingtonski konsenzus.
A onda počinje i to razdoblje globalizacije pa MMF postaje promotor globalizacije čiji su osnovni instrumenti: privatizacija, deregulacija, liberalizacija. Jednostavno riječ je o oblikovanju globalnih uvjeta za slobodno širenje kapitala.
Znači, osnovno težište je stvoriti uvjete za sigurna ulaganja. Ta politika je vrlo brzo naišla na svoje probleme i neuspjeh. Dva su bila posve značajna: Azijska kriza 1997. i Argentina 2001. godine.

Fond je naučio lekciju

Pokazalo se da globalizacija može izazvati krupne strukturne poremećaje i umjesto da je u funkciji stvaranja svih uvjeta za sigurna ulaganja ona može ulaganja učiniti i krajnje nesigurnim, a za velike vjerovnike i čistim gubitkom. MMF je počeo doživljavati kritike sa svih strana. A i Fond je iz toga naučio lekciju. Teško, ali ju je ipak naučio.
To je ono, onaj duh, ambijent u kojem je sklopljen stand by aranžman krajem 2002. godine koji praktički uz male tehničke prekide traje do danas, a vjerojatno će trajati i slijedeće godine. Dopustite mi da malo pogledamo na našu stranu.

Račanova vlada sklopila je aranžman 2000. godine, nakon što je prethodni aranžman propao iz političkih razloga, a MMF je htio odigrati političku ulogu i ucijenio je Hrvatsku: nema povlačenja sredstava Fonda bez da optuženici iz BiH odu u Haag. Hrvatska vlada je to odbila i prekinula aranžman. Dvije godine nakon toga nova Vlada u novim uvjetima zaključuje aranžman. Prvo, kao što je i kolega Radošević rekao, taj aranžman i svi nakon toga su aranžmani iz predostrožnosti, a nema povlačenja sredstava Fonda. Unaprijed se znalo da neće biti potrebno povlačenje novca i zato se reklo: hvala, novac ne!

EU ne percipira još uvijek našu ekonomsku vjerodostojnost

Ali, zašto se preuzimaju obveze kad novac nećemo? Zato da očuvamo i po mogućnosti poboljšamo naš rejting na međunarodnim financijskim tržištima.
Zašto smo mi morali sklapati aranžmane a neke druge zemlje nisu, pa ni naš susjed Slovenija? Zašto što je nakon svega onoga što je bilo u ekonomskoj politici i šire 1990-ih godina naša vjerodostojnost u ekonomskom i nekom drugom smislu bila vrlo niska. Nama se baš nije mnogo vjerovalo. Od tad je prošle skoro 5 godina, počinju pregovori s EU koji nam daje veću vjerodostojnost. Ali, i dalje nam treba aranžman s Fondom iako smo pred vratima Europske unije.. Ne zato da li će tržišta percipirati našu blizinu Europskoj uniji ili neće, nego zato što EU ne percipira još uvijek našu vjerodostojnost.

U 2004. godini: aranžman za pozitivan avis

Nakon Račanove vlade zadnji aranžman je sklopljen u kolovozu 2004. godine. Kako i zašto? Po mojim spoznajama naša vlada baš nije bila sklona sklapanju aranžmana. Sklopljen je zato što je Europska komisija u Bruxellesu rekla: dobit ćete pozitivan avis u šestom mjesecu uz uvjeti da imate stand-by aranžman s MMF-om.
I naša delegacija je navrat-nanos otišla u Washington i izpregovarala aranžman i zamolila Fonda da učini presedan i objavi dva mjeseca prije odluke Odbora da će Hrvatska imati stand-by aranžman. Bez toga bi avis izgledao mnogo drugačije nego što je izgledao. Ali to je prošlo. Utvrđen je datum pregovora ožujak 2005. godine.
Na početku 2005. godine pregovori počinju i zašto da se opterećujemo aranžmanom? Opet se javila Europska komisija s jasnom porukom - nastavite s aranžmanom ili će pregovori drugačije početi. Europska komisija nikada ne bi rekla da je aranžman bio uvjet pregovora, ali svi znamo da je tako.

EU očekuje da će Hrvatska aranžman s MMF-om produžiti i na 2006. godinu

Pregovori su počeli, Europska unija je tu, aranžman dolazi, i opet se javlja Bruxelles i kaže očekujemo da će se aranžman produžiti i na 2006. godinu, a nakon toga vidjet ćemo.
Da naglasim što sam na početku rekao. Zaključili smo aranžmane, provodimo aranžmane, a ne tražimo od Fonda novac. Sve to radimo jer je još uvijek naša vjerodostojnost niska. Aranžman kakav god da je, daje nam malo veću vjerodostojnost.
Sada bi vas podsjetio na neke opće poznate stvari, vezano za težište politike MMF-a u uvjetima globalizacije. Česta je teza upravo kroz stand by aranžmane da je Fond vršio pritisak na opću liberalizaciju, deregulaciju i naravno izravno na privatizaciju. I jest i nije.

Hrvatska privatizacija nije išla u smjeru koji je sugerirao MMF

Počnimo od privatizacije. Svi znamo da je ona počela kao naše autonomno djelo, početkom 1990-ih pod parolom - privatno vlasništvo je uvijek i svagdje efikasnije od državnog. Svi znamo da se ona baš u našem primjeru i nije baš potvrdila, bar ne u 90-im.
Fond je sugerirao da se ide u tom smjeru: svježi kapital, nova organizacija, upravljačka struktura, ali ne na način na koji su radile vlade hrvatska privatizacija od svega toga nije donijela ništa. Jedino što je država postigla je da je smanjila dio duga, a privatizacija je rađena menadžerskim kreditima.
Druga je stvar sa privatizacijom Telekoma, Ine, no nije više bila autonomna odluka Republike Hrvatske. Otvoreno je pitanje je li to bilo potrebno uraditi s profitabilnim poduzećima?
Ja bih prvo rekao da su naše banke bile kolateralna šteta iz 1990-ih, a onda i propasti poduzeća zbog rata, zbog gubitka tržišta. Sve velike banke su imale negativni kapital.
Te banke nisu mogle objektivno u datim uvjetima poslovati na normalan način jer nisu imale stvarni kapital.
Kada gledamo ono što se stvarno zbivalo od 200o.godine, sve liberalizacije su praktički određene našim ambicijama. U tome je posebno bila značajna liberalizacija kapitalnog računa kao najrizičnija operacija. Bile su dvije determinante liberalizacije: Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, te bilateralni ugovori koje je naša država sklopila s praktički svim relevantnim državama svijeta.
Međutim, liberalizacija je u odnosu na privatizaciju banaka koje su prešle u strano vlasništvo stvorila najveći ekonomski problem u proteklih pet godina. Taj problem karakterističan je za mnoge tranzicijske zemlje; to je problem zaduživanja banaka u inozemstvu da bi mogle obavljati ekspanziju kredita u zemlji.

Aranžmani s MMF ne znače restriktivnu ekonomsku politiku, barem ne do 2004.

Treća stvar je efektivna ekonomska politika prije svega fiskalna i monetarna koja je u zadnjih 5 godina vođena u okviru stand-by aranžmana i za koju svi kažu da je restriktivna!
Dopustite da iznesem par činjenica:
Sjetite se da smo u 1999. g. Imali smanjenje BDP za 1 posto zbog implikacija napada NATO-a na Kosovo na naš turizam. Vidjeli smo koliko smo ustvari ranjivi na neki vanjski poremećaj. Došlo je i do apsolutnog smanjenja količine novca u opticaju otprilike 5 posto.
Tečaj je deprecirao u odnosu na euro za 5 posto u odnosu na dolar 22 posto. I onda je došla 2000. godina s općim stanjem nelikvidnosti, inflacijom od 7 posto, s blokadama računa, i sa općim neplaćanjem države. A još nije bilo aranžmana .

HNB je u takvim uvjetima učinio na svoju ruku dvije stvari: popularno rečeno počeo je štampati novac, a smanjili smo stopu obvezne rezerve i de facto smo prešli na politiku stabilnog nominalnog tečaja, a implikacije ili efekti su se naglo odrazili na inflaciju.
U 2000. aranžmana nije bilo, a fiskalni deficit je bio oko 6,15 posto. U razdoblju od 2001-2003. primjenjuje se aranžman. Fiskalna politika je bila restriktivna? Ne bih rekao. Plasmani banaka s 52 posto narasli su na 71 posto. BDP je porastao na 4,4 posto , fiskalni deficit je kao odraz svih tih ekspanzivnih politika porastao s 2,5 na 6,2 posto BDP-a, deficit tekućih transakcija porastao je sa 2,5 na 6,2 posto BDP-a, a vanjski dug s 61 na 82 posto.
Prema tome, koliko god popularno zvuči, tvrditi - aranžmani s MMF jednako restrikcije- to stvarno nije bio slučaj, barem ne do 2004. godine. Te politike su bile ekspanzivne, a ne restriktivne.

HNB uvodi restriktivnu monetarnu politiku, a MMF kritizira

A onda, je 2003. godine bilo jasno što se događa s dugom. HNB na svoju ruku, bez Fonda počinje kočiti. Uvodimo i 16 postotno ograničenje rasta plasmana, 35 postotno pokriće devizne pasive likvidnom aktivom, smanjujemo kamatne stope na blagajničke zapise HNB-a i praktički ukidamo te zapise, znači uvodimo restriktivnu monetarnu politiku.
MMF kritizira. On je protiv toga da se administrativnim mjerama ograničava krizna ekspanzija i smanjuje profit stranih banaka. A istovremeno MMF ne radi suštinski ništa da smanji fiskalni deficit, možda i zato što je 2 posto BDP-a išlo na izgradnju autocesta, da ne kažem Bechtela.

Središte stand-by aranžmana: pitanje vanjskog duga i vanjske ranjivosti sustava

Tek krajem 2003. g. više ne može biti nikakve sumnje što se zbiva i MMF okreće ploču, dolazi nova misija, novi predstavnik MMF-a i onda u središte stand-by aranžmana dolazi pitanje vanjskog duga i vanjske ranjivosti sustava.
Tek s dugom od 80 posto, tek nakon 4 godine ekspanzivne politike dolazi zahtjev da se fiskalni deficit smanji s 6,3 na 4,9 posto BDP-a.
To su te činjenice. Tek u 2004. godini dolazi do zaokreta, suštinske promjene u ekonomskoj polici, od ekspanzivne k umjereno restriktivnoj, ali još uvijek dovoljno relaksirajućoj da BDP nastavlja rast od 4 posto.
Na kraju, se moram vratiti na početno pitanje: MMF kao faktor razvoja ili statusa quo? ja bih rekao na bazi poslovnog iskustva i na bazi nekih činjenica da je uloga i utjecaj MMF-a značajan, ali on nije odlučujući. MMF samo modelira stvari, odlučujemo sami.
I u tom smislu MMF nam nikada nije bio zapreka da u okviru ovoga što sami odlučujemo utvrdimo, donesemo mjere koje će značiti rast i razvoj na zdravim ekonomskim osnovama.
A što nam to često ne uspijeva, je naš vlastiti problem.

IZVODI IZ IZLAGANJA PROF. DR. BOGOMIRA KOVAČA,
Ekonomski fakultet Ljubljana

Prof. Dr. Bogomir Kovač: Treba upozoriti na najglobalniji rizik: globalnu nestabilnost između demografskih tranzicija i ekonomske sposobnosti velikih regija, država da upravljaju tim procesima

Politika i filozofija međunarodnih financijskih institucija u globaliziranju tranzicijskih država

Što je novo u globalnom svijetu? Ono što je dobro je da brojke globalnog gospodarstva nisu tako loše, a što je loše da im najviše ne vjerujemo.
Svijet je u jednoj dobroj kondiciji što se tiče rasta GDP-a. Na jednoj su strani države koje imaju teškoće, to su države koje su najrazvijenije kao Japan koji je druga najveća svjetska ekonomija, zatim Sjedinjene Dražve. Srednja Europa, G-10 ima rast između 4 i 6 posto.
Skup zemalja koji ima visok rast su države Azije - Indija 8,1 posto, Kina 10,1 posto itd. Jedna ugodna slika, a tu je još jedna ugodnost - jako niska inflacija. Imamo niske kamatne stope, imamo fini način jeftinog financiranja itd., ali na drugoj strani cijene nekretnina rastu otprilike 13-20 posto. Na drugoj strani imamo procese koji nisu tako ugodni, cijene nafte rastu

Azijski fenomen

Što se tiče nezaposlenosti stvari su dosta ugodne Sjedinjene Države imaju stopu nezaposlenosti od 5,1 posto, ali imamo neke zemlje koje su jako loše prošle, npr. Njemačka koja ima stopu nezaposlenosti od 11,7 posto, unutar toga još po regijama od 20-40 posto.
Što se tiče budžeta pozitivni su Švedska, Australija, Novi Zeland, u negativnom smislu s tog aspekta ističe se Amerika, Japan s 6,4 posto budžetskog deficita itd.
Ako pogledamo Ameriku, ona je vodeća sila, ima dva velika deficita: budžetski (4,4), a isto tako ima visoki vanjski deficit 5,5 - na razini od 1640 mlrd. dolara.
Što se tiče Europske unije ona ima velikih političkih i privrednih problema. Europa ima krizu fiskalne države, ona se vuče već tu od kraja 1990-ih godina, zbog toga i padaju njene političke ambicije, zbog toga ne uspijeva sa svim tim svojim reformama.
Imamo i jedan fenomen tzv. Azijski fenomen; Rusija koja drži glavninu kontinenta i prirodne resurse, Kina postaje vodeći proizvođač, Indija vodeća zemlja u uslugama, Japan koji je unatoč problemima drži drugu poziciju u globalnoj ekonomiji. Azija je ta koja prevladava u globalnom svijetu, a da na drugoj strani nema (bar do sada) velikih političkih ambicija.

Kina i Indija se brzo razvijaju, ali nemaju ekonomskih kapaciteta
za
servisiranje tog rasta i socijalnih respiracija

Povećava se rizik upravljanja globalizacijom uslijed ekonomskih, političkih, socijalnih i demografskih iskušenja. Iz toga slijedi regionalna politička nestabilnost, tj. bez obzira na to da se sve globalizira, regionalni politički čvorovi ostaju. Mi smo dio balkanskog čvora. Treba upozoriti na najglobalniji rizik: globalnu nestabilnost između demografskih tranzicija i ekonomske sposobnosti velikih regija, država da upravljaju tim procesima.
Ako pogledamo razvoj u demografskom smislu za 30 godina moglo bi biti 9 milijardi ljudi, dvije države koje čine trećinu toga su Kina i Indija. Te velike države se brzo razvijaju, ali nemaju ekonomskih kapaciteta za servisiranje tog rasta i socijalnih respiracija koje idu uz to. Na drugoj strani u razvijenim zemljama, kao što je Europa, imamo demografsku retardaciju, dok na drugoj strani imamo veliku ekonomsku disproporciju. Demografska retardacija je i problem Slovenije i Hrvatske.
Problem je i urbanizacija. Tako 1800. godine imamo 2 posto svjetskog stanovništva u gradovima, a 2000- te 50 posto, dok će za 30 godina taj broj iznositi 63 posto. Urbanizacija znači jednu od velikih socijalno-ekonomskih iskušenja. Ono što je danas ili sutra grad, to je prekjučer bila država.

Globalna ekonomija, ali lokalno socijalni uvjeti

Još jedno pitanje je veliki izazov sadašnjim procesima: to su socijalni sistemi. Globalizacija je u osnovi ekonomski fenomen, oblikuje se globalna ekonomija ali u osnovi ljudi žive u socijalnim lokalnim uvjetima. Zato govorimo o lokalnoj globalizaciji; globalna ekonomija, ali lokalno socijalni uvjeti. To predstavlja velik problem. I razvijene zemlje, kao Europska unija imaju velik problem kako riješiti socijalna pitanja.
U kojem se pravcu stvari mogu mijenjati, gdje je prostor za promjene?
Radi se o tri moguće globalne promjene. To znači raditi bolje, raditi više (Amerikanci danas rade 40 posto više nego u Europskoj uniji, a ako pogledamo Sloveniju prosječni radnik ne radi u godini 2 mjeseca, a to netko mora platiti. Raditi bolje, raditi duže. Raditi jeftinije, što ne znači raditi s niskim plaćama, već raditi s manjim bruto plaćama, a to otvara pitanje na koji način sniziti fiskalno opterećenje, a ne neto primanja? I na trećoj strani je seljenje proizvodnje prema istoku-sjeveru, nije važno, itd.

Bez filozofije razvojnih promjena globalna bitka je izgubljena.

Sve te promjene traže puno više rizika, a jedan rizik koji je posebno važan je rizik nepromjenjivosti. Ako ne usvojimo filozofije razvojnih promjena onda smo se mi u toj globalnoj bitki izgubili.
Mi moramo imati kompetitivan ekonomski sistem. Važno je imati kompetitivan vrijednosni sustav. Vrijednosni sustav je osnova funkcioniranja. Tržište bez vrijednosnih sistema ne može funkcionirati. One države koje su tu uspjele su dobile bitku. Različitost da reagiramo brže od drugih, da gradimo na vlastitim kompetencijama, to je ono što rješava osnovna pitanja(...)
Ako danas gledamo na domaće probleme, imamo globalni koncept koji dan kao model, ali smo na drugoj strani imali reakciju u smislu nacionalizma, protekcionizma, liberalizma. Kakva su rješenja?
J.Sachov izvještaj iz ove godine rađen za UN naglašava da bi svi morali raditi na prosvijetljenoj globalizaciji. Imamo jedan sklop institucija koje mogu sudjelovati u tom novom dobu: Amerike, Europa i generacije 20 najperspektivnijih država trećeg svijeta.

Europska unija i Washingtonski konsenzus se pokrivaju negdje oko 70 posto

Sada Washingtonski konsenzus djeluje na postsocijalističke zemlje, a radi se o tzv. tržišnom fundamentalizmu koji vodi do ekonomske stabilizacije, globalne liberalizacije. Sve je to morala biti osnova na koji način ekonomiju restartati, stabilizirati, i onda nastaviti s rastom.
Europska unija i Washingtonski konsenzus se pokrivaju negdje oko 70 posto. Onih 30 posto je ono što zapravo predstavlja tzv. socijalni dio Europske unije, sve ostalo se jako, jako preklapa. Između Europske unije i Washingtonskog konsenzusa nema proturječja, radi se o drukčijem scenariju(...)

IZVODI IZ IZLAGANJA PROF.DR. DRAGOLJUBA STOJANOVA,
Ekonomski fakultet Sarajevo

Prof. dr. Dragoljub Stojanov: Slijedimo ekonomske teorije koje njihovi zagovarači često mijenjaju što ima destabilizirajuće posljedice na ekonomsku stvarnost tranzicijskih država.

Bosna i Hercegovina: Prednosti i nedostaci suradnje s MMF-om i Svjetskom bankom

Pogledajte izlaganje

IZVODI IZ IZLAGANJA VILIMA RIBIĆA,
dopredsjednik Matice sindikata javnih službi

Vilim Ribić,dopredsjednik Matice sindikata javnih službi:  Naše vlade nisu u stanju imati koherentne ekonomske politike i voditi razgovore na ravnopravan i kompetentan način. I onda se događa da traže savjete od MMF. Kada dobiju te savjete onda ih tumače kao uvjetovanja.

Naše vlade nisu u stanju imati koherentne ekonomske politike i voditi razgovore na ravnopravan i kompetentan način. I onda se događa da traže savjete od MMF. Kada dobiju te savjete onda ih tumače kao uvjetovanja.

Zalaganje za trijalog: Iskustvo onih na kojima se direktno prelamaju politike MMF-a i Svjetske banke savjetovane Hrvatskoj

Vrlo često sam sudionik u razgovorima s MMF-om i naša iskustva su bogata, ali nisu jednoznačna. Naše viđenje MMF u Hrvatskoj je proturječno kao i na globalnoj sceni. Ima stvari koje bi valjalo poduprijeti i razumijevati korisnu ulogu MMF, ali ima i stvari koje zaslužuju oprez.
Kad promatram ulogu MMF-a u političkom okviru. Hrvatske onda mogu primijetiti da je MMF primarno bazični nositelj načela odgovornosti u našoj politici.
Moja iskustva sa svim vladama pokazuju da su naše politike nevjerojatno neodgovorne. Neodgovorne u raznim aspektima; reforme npr. nisu spremne provoditi, financijski su neodgovorne, preuzimaju obveze koje nisu spremne ispuniti, dodvoravanje biračkom tijelu je glavni i osnovni cilj i motiv. Naravno, i sindikati se dodvoravaju svojim članovima pa zato imate i tu vrstu demagoške kritike.
MMF u Hrvatskoj je zapravo idealna institucija, institucija alibija za sve promašene politike i za sve teže poteze koje vlade trebaju same poduzeti.

MMF ima dvije razine: uvjetovanja i savjetovanja

Kada treba bilo kakve restrikcije napraviti ili provesti reforme, što je reforma drugo nego preoblikovanje postojećeg da bi se u budućnosti iz toga uživalo stanovite plodove, što je reforma drugo nego odreći se danas da bi sutra imali korist. Kad promatrate tu kakav je stav vlada onda ćete vidjet da one vrlo hipokrizijski nastoje izbjeći onu neugodnu prvu fazu kad se treba odricati i onda je alibi za to je MMF i njegovi zahtjevi.

MMF treba razlikovati u 2 razine, ono što sam ja naučio iz kontakata s njima : Jedna bitna razina je uvjetovanja, a druga savjetovanja - savjetovanja.
Naše vlade nisu u stanju imati koherentne ekonomske politike i nisu u stanju voditi razgovore na ravnopravan i kompetentan način. I događa se onda da traže savjete od MMF. Kada dobiju te savjete onda te savjete tumače kao uvjetovanja.
Evo primjer MMF-ove uloge kako je ja vidim. Sad je aktualan prijedlog oko uvođenja raznih financijskih dodataka u zdravstvu i prebacivanju troškova zdravstvenog sustava na građane i zaposlenike. Umjesto da se sustav učini unutar sebe efikasan, on je zastrašujući. Tko ima malo uvida u zdravstveni sustav zna o korupciji, ne o onoj plavih koverata, već o onoj puno goroj, o korupciji sprege liječničkih .krugova sa farmaceutskim industrijama, o odljevu i rasipanju sredstava iz HZZO-a. I što se događa? Sav taj trošak toga ide na leđa građana. MMF traži da se sustav svede u okvire, ili na leđa stanovništva ili ćete to vlada sredit unutar same promjene strukture sustava i funkcioniranja sustava? To je naša odluka da se troškovi prebace na građane, nije MMF-a. MMF sam modelira postojeće politike i stavlja osnovne gabarite.
Dakle, ja mislim da su veliki problemi na nacionalnim politikama i vladama. Zašto bi naša vlada bila nešto posebno u odnosu na druge vlade, od Litve do Ugande. Vjerojatno se taj fenomen nekompetentnih vlada pojavljuje širom svijeta i što je onda MMF nego nitko drugi, pozitivna silnica koja traži odgovorno ponašanje vlada. Ja samo želim istaknuti taj aspekt, a nije mi cilj apologiziranje MMF-a. Ako netko posuđuje neke novce, naravno da želi osigurati da mu se i vrate.

Rezerviranost prema onom što nude svjetske financijske institucije

S druge strane jasno je da MMF-ova ekonomska politika dominacije tržišnih zakonitosti i svi oni zastrašujući efekti (od Nepala do Senegala) i nejednakosti u svijetu, raslojavanje i stvaranje ogromnih razlika između nacija i unutar nacionalnih država nije politika koju podržavamo.
MMF se može gledati i kao jedan od instrumenata za pokušaje amerikanizacije svijeta. Svjedočimo i snažnim pokušajima amerikanizacije Europe koja ima svoje socijalne vrijednosti i svoju kulturu koja je bitno različita od američke. To ilustrira i ova anketa. Na pitanje treba li država intervenirati u ekonomski i socijalni život? 80 posto Amerikanaca odgovara ne, u Europi 80 posto odgovara da treba.
Rifkin je svojedobno rekao da je američki model društva jednako skup kao i europski, jer 2 milijuna ljudi koji se ne vodi kao nezaposleni sjedi po zatvorima, 500 ljudi u Americi je na 100.000 stanovnika po zatvorima, a u Europi je to 80. To su neke usporedbe koje govore da itekako treba biti rezerviran prema onom što nam nude svjetske financijske institucije. Hoćemo li mi amerikanizirati Hrvatsku i prikloniti se tim trendovima slušajući MMF?

Hrvatsku javnost treba upoznati s opasnostima slobodnog tržišta usluga

Htio bi još spomenuti, jer je ovdje prisutno i nekoliko vrlo utjecajnih ljudi iz obrazovanja kako su u prostoru obrazovanja vrlo uzbunjujuće ideje svjetskih financijskih institucija o tzv. slobodi na tržištu usluga čemu se suprotstavlja demokratska javnosti u .Europi pa bi bilo dobro da se senzibilizira javnost i kod nas. Radi se o vrlo važnoj stvari jer se uvađajući slobodu trgovine u prostor obrazovanja koji nije prostor tržišta, ulazi na prostor ljudskog prava i temeljnih vrijednosti. To su stvari gdje moramo biti krajnje osjetljivi. Odgovornost je na sindikatima, na medijima da se te stvari otvore kao važno pitanje.

ORGANIZATOR

GEOFO, Udruga za proučavanje svjetskog ekonomskog razvoja, specijalizirana za pitanja ekonomske globalizacije u Jugoistočnoj Europi. GEOFO ima snažnu geoekonomsku orijentaciju koja je izražena kroz povezivanje interesa, ne jedinstvo, ekonomije, diplomacije i nacionalne sigurnosti.