Geoekonomski Forum

Dobro došli!

Geoekonomski Forum - Udruga za proučavanje svjetskog ekonomskog razvoja.
Geoekonomski forum je hrvatski think tank specijaliziran za pitanja vanjske politike i procese integriranja u jugoistočnoj Europi.

Jedan pojas, jedan put

Limes, 17.7. 2015. 

General  Qiao Liang

Odabrala i prevela: Jasna Plevnik

Talijanski geopolitički magazina Limes dobio  je od generala Qiao Lianga dozvolu za objavljivanje predavanja koja je general  održano na vrhunskom kineskom vojnom Sveučilištu za obranu  gdje  je zadužen za nastavni program za časnike. Stoga predavanja generala Qiao Lianga mora imati odobrenje vodstva te obrazovne ustanove kao i predsjednika Vojne komisije Xi Jinpinga za objavljivanje.

General Qiao Liang autor je knjige, zajedno s Wang Xiangsuiom, „Neograničeno ratovanje: Glavni plan Kine  protiv Amerike“, koja je prvi puta objavljene 1999. te je od tada imala više međunarodnih izdanja. Knjiga je objavljena u SAD 2002. u kolovozu godinu dana nakon terorističkog napada na New York što je uzrokovalo da ju se tumači u tom kontekstu.

Autori su napisali kako su „povijesno gledano tri neizostavna „hardver“ dijela svakog rata bili vojnici, oružje i bojno polje no da se i to mijenja te da će u ratovima u idućim desetljećima vojnici biti kompjutorski eksperti, financijaši, teroristi,  krijumčari droge, predstavnici privatnih kompanija i državne vojske.“ Oružje će biti  u rasponu od aviona, topova, otrovnih plinova i biokemijskih bombi do kompjutorskih virusa, mrežnih pretraživača i financijskih derivata. Ratovanje će, napisali su to 1999.,  nadići sve konvencionalne granice i ograničenja područja konflikta, a bojno polje biti će svugdje tako da će granice između rata i ne – rata vojske i ne – vojske biti potpuno zbrisane. To zahtjeva, pišu, promjenu u vojnom razmišljanju, strategijama i taktikama.

Predavanje  je objavljeno u Limesu 2015. no nije izgubilo na aktualnosti budući da pruža uvid u novi način strateškog razmišljanja Kine. Najveći izazov Pekinga nije, smatra general Qiao Liang,  geopolitički nego ekonomski. Ovu ocjenu izvodi „na temelju nepristrane analize ponašanja Sjedinjenih Američkih Država od 1944., doba bretonvudskog sporazuma i još važnije od 1971. kada je dolar  razdvojen od zlatne podloge i 1973. kada je SAD nametnuo upotrebu petrodolara.

Geopolitika i prikupljanje bogatstva

Qiao Liang tvrdi da američki cilj u svim tim godinama nije bio samo geopolitički nego se radilo o prikupljanju bogatstva. SAD je nakon katastrofalno skupog rata s Sjevernom Korejom i posebno Vijetnamom, našao načina da zaradi pomoću  ili bez rata.

General polazi od postavke da SAD koristi cikluse dolara –  američka valuta je  10 godina slaba, a zatim šest godina jaka – kako bi došao do stranih ulaganja i bogatstva drugih zemalja. Početak ciklusa jakog dolara korespondira  s regionalnom krizom koja onda  ruši regionalnu ekonomiju, a investicije odlaze u SAD. Ipak SAD nije uspio 2012. u pokušaju stvaranja regionalne krize oko Kine zato što Peking nije upao u američku zamku i ušao u sukob s Japanom i Filipinima oko Diaoyu/ Senkaku otoka ili oko  područja plićaka Scarborough.

U analizi  generala Qiaoa, Kina je samopouzdana, sigurna i ima jasan smjer. „Ekonomisti se mogu i ne moraju složiti s mojom analizom ciklusa dolara, ali ono što je najvažnije ova analiza mijenja bojno polje za kinesku vojsku:  bojno oružje postaje ne tako važno kao razumijevanje i upravljanje financijama. Analiza će također pomoći američkoj vojsci i stratezima da bolje razumiju kineski način razmišljanja.

 

 Pojava financijskog carstva – prvi puta u povijesti

O ovome pitanju, uvjeren sam, postoji mnogo drugova, financijskih stručnjaka koji su prije od mene pozvani da govore o ekonomiji. Razlika je u tome da ja o ekonomiji govorim u strateškom smislu i pojmovima. Od kolovoza 1971., nakon razdvajanja američkog dolara od zlata „brod“ dolar podigao je svoje sidro koje je bilo zlatno. Krenimo od početka. U srpnju 1944. s namjerom da preuzme vodstvo od Britanaca i njihove valute, SAD se zalagao za osnivanje troslojnog sustava: političkog sustava UN-a, trgovinskog sustava GATT-a( koji se razvio u WTO) i novčarskog i financijskog sustava, sustava Bretton Woodsa.

Bretton Woodski sustav je, u skladu s željama Amerikanac, utemeljen kako bi se osiguralo vodstvo dolara. No činjenica je da nakon punih dvadeset sedam godina, od 1944. do 1971. Americi monetarno vodstvo izmicalo uslijed vezanosti uz zlato.  Na početku bretonvudskog sustava, kako bi afirmirali vodstvo dolara, Amerikancu su obećali svijetu: novac drugih zemalja bit će vezan uz dolara dok će dolara biti vezan za zlato. Kako se provodio zlatni standard? Uz promjenu dolara u zlato po  fiksnom cijeni od 35 dolara za uncu zlata. S takvom obavezom prema  svijetu Amerikanci nisu mogli činiti što god bi željeli s dolarom, na primjer, prekomjerno ga tiskati.

Amerika se mogla obavezati svijetu na taj način jer je posjedovala 80 posto svjetskih rezervi zlata. No kasnije se stanje nije razvijalo kako su Amerikanci možda htjeli. Nakon Drugog svjetskog rata Amerika je sudjelovala u ratu u Koreji i Vijetnamu za koji su vojni troškovi iznosili oko 800 milijardi dolara. Sjedinjene Države su trošile više nego što su mogle tako je gubitak svakih 35 dolara značio gubitak jedne unce zlata.

U kolovozu 1971. Amerikanci su još uvijek imali više od 8.800 tona zlata no znali su da se nalaze u problemima. Francuski predsjednik Charles de Gaulle, na primjer, nije vjerovao u dolar i zatražio je od ministra financija i Narodne banke da francuske dolarske rezerve   od oko 2,5 milijarde dolara vrate  u SAD i zamijene za zlato. Francuska odluka utjecala je i na druge zemlje koje su također umjesto dolara tražile zlato što je satjeralo Amerikance u kut. Tako je 15. kolovoza 1971.  američki predsjednik Richard Nixon objavio ukinuće zlatnog standarda i odvojio dolar od zlata. 

To je bio početak propasti bretonvudskog sustava, ali i vrijeme kada su se Amerikanci željeli vratiti svojem obećanju. U tom vrijeme stvari nisu bile potpuno jasne. Dolar se koristio kod međunarodnih poravnanja i kao rezervna valuta gotovo 30 godina i ljudi su na to bili naviknuti.  U teoriji ako iza njega nije zlato, dolar postaje bezvrijedni papir, pa ipak se svejedno dalje koristio. Mogao bi se prestati koristiti ali tada bi se pojavio problem koju jedinicu koristiti u međunarodnom poravnanju  za vrijednost robe. Novac je mjera vrijednosti i ako netko ne koristi dolar kako je moguće vjerovati drugim valutama? Na primjer odnos juna i rublje, Rusi kažu ako vi ne priznate rublju mi ne priznamo juan i jedino je moguće uzeti dolar kao sredstvo razmjene između Kine i Rusije.

Amerikanci su iskoristili svjetsku inerciju i u listopadu 1973.  pogurali su zemlje izvoznice nafte (OPEC) da prihvate američke uvjete prema kojima se globalne naftne transakcije moraju odvijati u dolarima.

Prije toga, globalna trgovina naftom mogla je koristiti razne međunarodne valute, ali nakon  listopada 1973. sve se promijenilo i OPEC je objavio da se dolar mora koristiti u globalnoj trgovini naftom. Prema tome nakon razdavanja dolara i zlata Amerikanci su vezali dolara za naftu. Zašto? Netko ne mora voljeti dolar, ali ne može bez energije. Sve zemlje moraju trošiti energiju i sve trebaju naftu: u ovom slučaju potreba za naftom postaje jednaka potrebi za dolarima, što je bio vrlo pametna potez Amerikanaca.  U stvari nakon odvajanja dolara od zlata i njegovog vezivanja 1973. za naftu SAD su  postavile novu prekretnicu iako je tada to samo moli broj ljudi shvaćao.

FED razumije nužnost ograničavanja tiskanja dolara

Mnogi ekonomisti – financijski stručnjaci – nisu jasno vidjeli da najvažniji događaji 20. stoljeća nisu bili Prvi svjetski rat, drugi svjetski rat i propast Sovjetskog saveza. Najvažniji događaj 20. stoljeća bio je 15. kolovoza 1971. kada je dolara odvojen od zlata-. Tada  je čovječanstvo vidjelo pojavu jednog financijskog carstva  koje je uključilo cijeli svijet u svoj financijski sustav. Zapravo, tzv. dolarsko vodstvo počelo je u tom trenutku. Danas je ono staro preko 4o godina.  Nakon tog dana ušli smo u razdoblje realnog papirnatog dolara iza kojeg više nije dragocjeni metal već kredibilitet američke vlade i podrška cijelog svijeta za osiguravanje profita. Jednostavno, Amerikanci mogu koristiti komad tiskanog zelenog papira kako bi stekli materijalno bogatstvo iz cijelog svijeta. Tako nešto nikada nije postojalo u ljudskoj povijesti. Bilo je raznih načina pravljenja profita u ljudskoj povijesti, ponekad s razmjenom novca, ponekad korištenjem zlata i srebra; nekada se je koristio rat za dobitke ,ali su troškovi toga enormni.  Ali nakon pojave dolara samo  kao zelenog papira omjer troška i koristi postao je za SAD izuzetno nizak.

Nakon razdvajanja dolara od zlata Sjedinjene Države su slobodne tiskati dolare. Ako puno dolara ostane u SAD, uzrokovat će inflaciju u  zemlji. Ako dolari odlaze u inozemstvo cijeli svijet će   probaviti američku inflaciju što je jedan od razloga zašto stopa inflacije u SAD nije visoka. Drugim riječima odljev američkih dolara u inozemstvo razblažuje  inflaciju u Americi. Ali nakon globalnog odljeva dolara Amerikanci nemaju novca i ako nastave tiskati novac, dolara nastavlja  gubiti vrijednost što nije dobro za Ameriku. Tako da FED, kao što mnogi ljudi zamišljaju, ne tiska dolare kao lud. Zapravo FED u potpunosti razumije nužnost ograničavanja. U sto godina postojanja od 1913. do 2013. FED je izdao ukupno oko  deset tisuća milijardi dolara.

Zašto RMB mora  biti internacionaliziran

U usporedi s time, neki ljudi počeli su kriviti Kinesku središnju banku. Zašto? Od vremena od kada je počela objavljivati novu valutu — renminbi — od 1954, do danas naša središnja banka  izdala je preko 120 trilijuna juana ili u dolarima oko 20 tisuća milijardi dolara po tečaju od 6, 2  juana za dolar.

To ne znači da je Kina kao luda tiskala novce zato što je nakon reforme i  otvaranja Kina zaradila puno dolara i sada ima puno dolara od stranih ulaganja u Kinu. Zbog kontrole deviza  dolar ne može cirkulirati u Kini  tako da središnja banka mora pustiti u opticaj RMB u iznosu koji odgovara vrijednosti dolara i drugih valuta.

Međutim strana ulaganja u Kinu, nakon što izvuku novac, mogu biti u budućnosti povućena, istovremeno  trebat će puno deviza za kupovinu resursa, energije, proizvoda i tehnologije. Na taj način  mnogo dolara bi na kraju otišlo dok bi RMB ostao. Ne može se uništiti odgovarajući iznos RMB, ali se može dopustiti da juan u Kini nastavlja cirkulirati tako da zaliha RMB-a postane sila veća nego dolar. Ovo za uzvrat dokazuje nevjerojatnih 30 godina kineskog ekonomskog razvoja. Kineska središnja banka je potvrdila da je u proteklim godinama tiskala velike količine juana od kojih veliki dio ostaje u Kini što pokreće razgovore o slijedećem problemu: zašto RMB mora  biti internacionaliziran.

Odnos između dolarskog ciklusa i globalne ekonomije

Razlog zašto Sjedinjene Države nemaju inflaciju je uglavnom zbog globalne cirkulacije dolara. No SAD ne smije izdavati neograničene iznose dolara koje bi oslabile dolar. Želi kontrolu. Ako provođenje te kontrole znači manjak dolara što se može učiniti? Amerikanci imaju drugi  sklop rješenja za taj problem: izdaju dolarske obveznice i kroz njih im se dolari koji su izvan zemlje vraćaju nazad. No kada se taj odljeva vraća u SAD kroz posuđeni novac Amerikanci počinju novu igru: tiskaju novac jednom rukom, a drugom ga posuđuju. Tiskanje novca može napraviti novac kao i posuđivanje novca tako da zapravo proizvode novac s novcem. Ako je lakše napraviti novac kroz financije nego u stvarnoj ekonomiji tko je onda voljan znojiti se radeći težak posao u proizvodnji niske dodane vrijednosti i procesima stvarne ekonomije? Nakon  15. kolovoza 1971. Amerikanci postupno napuštaju stvarnu ekonomiju u korist virtualne ekonomije pretvarajući se u šuplju zemlju. Danas je američki BDP dosegao osamnaest tisuća milijardi dolara, ali doprinos stvarne ekonomije BDP-u ne prelazi pet tisuća milijardi, ostalo je stvoreno virtualnom ekonomijom. Kroz tiskanje obveznica SAD  veliki iznos dolara, koji cirkuliraju globalno, dobiva nazad i to u tri tržišta: tržište budućnosnica , tržište obveznica i tržište dionica. na taj način američki novac rađa novac i onda teče u inozemstvo tako da ciklus odljeva i priljeva dolara stvara profit i time SAD postaje financijsko carstvo. SAD  uzima svjetski financijski sustav. Mnogi ljudi misle da je nakon pada Britanskog carstva kolonijalna povijest završila. U stvarnosti nije tako, jer nakon što su postale financijsko carstvo Sjedinjene Države  koriste dolar za tajno „kolonijalno širenje: kontroliraju  nacionalne ekonomije pomoću dolara tako praveći od raznih zemalja svijeta svoje financijske kolonije.

Vidimo mnoge suverene i neovisne države, uključujući i Kinu, da premda imaju svoje ustave i vlade, još uvijek ne mogu odbaciti dolar. Na kraju, bogatstvo zemalja bit će izraženo u dolarima i njihovo će  fizičko bogatstvo ući u SAD kroz i kroz razmjenu i stalni dotok dolara.

Možemo to  vidjeti vrlo jasno pomoću grafikona  valutnog tečaja kroz četrdeset godina. Oslobađanje dolara od zlatnih okova 15. kolovoza 1971. značilo je da Sjedinjene Države mogu slobodno tiskati dolar, količina dolara u opticaju je povećana, a tečaj dolara bio je nizak.  Od 1971., posebno u doba naftne krize 1973., tečaj dolara bio je nizak što indicira da su tiskali puno dolara. Takvo stanje trajalo je gotovo deset godina. Nizak tečaj dolara nije u potpunosti loša stvar za svjetsku ekonomiju, jer to znači da je opskrba dolarima porasla što znači i porast protoka kapitala. Većina kapitala nije ostala u SAD već je otišla u inozemstvo. Na početku niske razine tečaja dolara mnogo dolara je otišlo u Latinsku Ameriku koja je poticala ulaganja što joj je donijelo napredak. U 1970- ima došlo je do ekonomskog napretka u Latinskoj Americi.

Razdoblje poplave dolara  trajalo je oko deset godina. Amerikanci su odlučili 1979. spustiti branu što je dovelo do smanjivanja dolarske likvidnosti. U 1979. tečaj dolara je postao snažan što je dovelo do smanjivanja odljeva dolara u inozemstvo. Došlo je do smanjivanja odljeva dolara u Latinsku Ameriku koji su pokretali njezin razvoj. Investicije su smanjene, likvidnost je presušila i lanac kapitalnih ulaganja se prekinuo što je izazvalo probleme u tim ekonomijama. Nakon što su se pojavile poteškoće svaka latinsko američka zemlja počela je razmišljati na koji način da se spasi. Uzmimo, na primjer, Argentinu čiji GDP per capita je bio u rangu razvijenih zemalja. Ali, kada je izbila kriza u Latinskoj Americi, Argentina je prva ušla u recesiju. Postoji mnog načina da se riješi recesija, ali na žalost argentinska vlada je došla pomoću vojnog puča tako da predsjednik  Leopoldo Galtieri nije imao znanja o ekonomiji.  Njegova jedina ideja bila je rat i nadao se da će situaciju riješiti ratom. Njegov cilj bili su Malvinski otoci, 600 kilometra od argentinskog kopna, koji su za Britance Faklandski otoci i na koje polažu pravo suvereniteta od 1833. godine. Galtieri je odlučio spor oko suvereniteta riješiti vojno. Argentina je u Južnoj Americi, koju su Amerikanci uvijek smatrali svojim dvorištem, pa vođenje rata u tom prostoru traži konzultiranje s Amerikom. Galtierijev tim otišao je na razgovor s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom kako bi se upoznao s njegovim stanovištem o tome. Reagan je znao da  bi  jedna takva bitka dovela do sukoba velikih razmjera s Britancima, ali je navodno neformalno objavio kako se to pitanje tiče Argentine i Ujedinjenog Kraljevstva i nema ništa sa Sjedinjenim Državama koje će ostati neutralne.

Galieri je to shvatio kao pristanak te je pokrenuo Falklandski rat i jednostavno  dobio Falklande.

Svi su u Argentini slavili međutim britanska premijerka Margaret Thatcher objavila je da nikada neće prihvatiti takav ishod te je tražila od američkog predsjednika da zauzme stav. Reagan je odmah skinuo masku neutralnosti i objavio izjavu kojom snažno osuđuje argentinski čin agresije i čvrsto stoji uz Britaniju. Zatim su Britanci poslali nosač aviona kojim su Malvini vraćeni.

U međuvremenu dolar je počeo jačati i međunarodni kapital se vratio u SAD u skladu s američkim željama. Kada je izbio Falklandski sukob globalni ulagači su odmah zaključili da je Latinska Amerika u regionalnoj krizi što je dovelo do pogoršanja ulagačke klime u tom dijelu svijeta.

Federalne rezerve prepoznale su trenutak i odmah su najavile rast kamata. Nakon što su kamate porasle povlačenje ulaganja iz Latinske Amerike dobilo je zamah. Ekonomija je bila u ruševinama. Većina kapitala iz Latinske Amerike  otišla je u  SAD što je dovelo do prvog procvata tržišta obveznica, tržišta budućnosnica (futures) i tržišta dionica nakon odvajanja dolara od zlata. Tečaj dolara povećao se za sto posto. Ta tri tržišta nisu zadržala novac već su iskoristila priliku za veću zaradu  njegovim vraćanjem u Latinsku Ameriku, ovoga puta za kupovinu visokovrijedne imovine čije cijene su snažno pale i tako su divljački ponovno izmuzli latinsko američke ekonomije. To je bilo stanje nakon prvog jačanja dolara. Ako se takve stvari dogode samo jednom onda je to izuzetak, ako se ponavljaju onda to mora biti pravilo. U to vrijeme prvog ciklusa – deset godina slabog dolara i šest godina jakog dolara – ljudi nisu bili sigurni da li je to bilo pravilo. Nakon što je financijska kriza dosegla svoj vrhunac u Latinskoj Americi tečaj dolara počeo je ponovno padati od 1986. Nakon toga bila je  japanska financijska kriza, valutna kriza u Europi, ali je tečaj dolara ostao nizak. Nekih deset godina kasnije, 1997. dolar je ponovno počeo rasti.  Doba jakog dolara trajalo je šest godina. To je vrlo zanimljivo, možemo vidjeti da tečaj dolara pokazuje manje ili više sličan obrazac: deset godina je slab, šest godina je jak i onda tako ponovno.

Nakon 1986. tečaj dolara je počeo slabiti po drugi put i u deset godina vratio se kao poplava razlijevajući se po cijelom svijetu. Ovoga puta su glavne zone poplave bile u Aziji koja je i 1980. bila popularna. Četiri „azijska tigra“, „azijske guske“ i tako dalje. Mnogo je ljudi vjerovalo da azijski razvoj dolazi od marljivog rada, pameti i poslovne oštroumnosti Azijaca. Zapravo, veliki razlog bio je što su azijske zemlje primile dovoljno dolara za oblina ulaganja. Kada su azijske ekonomije  dovoljno napredovale Amerikanci su procijenili da je došlo vrijeme za žetvu i smanjile su opskrbu Azije dolarima. Mnoge azijske zemlje, poduzetništvo i industrije imale su probleme s likvidnošću i jednostavno je došlo do sloma u financiranju i nastupila je Azijska ekonomska i financijska kriza. 

Ovoga puta voda u loncu imala je gotovo 99 stupnjeva, samo stupanj do zakuhavanja i regionalna kriza bi izbila. To nužno nije morao biti rat kao u Argentini. Rat nije jedini način za stvaranje regionalne krize. Budući da je cilj istisnuti kapital, moguće je i bez borbe stvoriti regionalnu krizu. Tada smo vidjeli trgovce valutama i špekulante kao Soros i njegov fond Quantum, i stotine svjetskih ulagača iz hedge fondova koji poput čopora vukova  počinju napadati najslabije ekonomije u Aziji, poput Tajlanda čiju nacionalnu valutu baht su napali.  Tjedna dana nakon što je počela kriza s bahtom, došlo je do lančane reakcije prema jugu, postupno se pomičući prema Maleziji, Singapuru, Indoneziji i Filipinima. Zatim sjeverno prema Kini, Tajvanu Hong Kongu, Japanu, Južnoj Koreji i cijelim putem do Rusije izbila je financijska kriza. Ovog puta voda je zakuhala. Globalni ulagači zaključili su da se ulagačko okruženje u Aziji pogoršalo i povukli su svoj kapital iz Azije. FED je ponovno zgrabio priliku i podigao kamatne stope. Nakon što su kamate porasle kapital iz Azije preselio se u  SAD što je dovelo do drugog  velikog procvata  triju glavnih tržišta: obveznica, budućnosnica (futures) i dionica. Amerika je imala dovoljno novca, da se kao što je učinila u Latinskoj Americi, vrati u Aziju i kupi vrijednu imovinu po niskim cijenama. Toga puta većina azijskih ekonomija bila je potpuno uništena, bez snage da se bori. Toga puta Kina je jedina imala sreće.

Sada je red na Kinu

Nakon toga, pravovremeno i točno kao plima i oseka, nakon šest godina što je bio jak, tečaj dolara  2002. počinje ponovno slabiti. Metoda je ista ona poznata: stvaranje regionalne krize drugim zemljama i nakon toga jačanje dolara.

Poznat je Cheonan slučaj kada je potonuo brod južnokorejske mornarice 2010, moguće od sjeverno korejskog torpeda. U susjednoj Kini imamo spor između Kine i Japan oko    Diaoyu/Senkaku otoka, i spor između Kine i Filipina oko  Huangyan  otoka ili Scarborough  plićaka.  Gotovo svi ti incidenti dogodili su se u vrlo kratkom razdoblju. Ali na veliku nesreću, Sjedinjene Države su se 2008. morale pozabaviti s vatrom u svojoj kući budući da su bile pogođene financijskom krizom koja je izbila baš u Americi.  Posljedica je kašnjenje ciklusa jačanja  tečaja dolara. Čini se da  teritorijalni sporovi između Kine i Filipina i Kine i Japana nisu imali utjecaj na tečaj dolara. Zašto je to uopće važno? Zašto su se ti incidenti pojavili upravo u vrijeme trećeg razdoblja slabog dolara? Malo je ljudi istraživalo to pitanje, ali ono je vrijedno razmatranja.

Ako prihvatimo da je od 1971. kada je dolar odvojen od zlata, tečaj dolara cikličan i da Amerikanci  to koriste kao priliku da zauzdaju ekonomije drugih zemalja tada možemo zaključiti da je sada na redu Kina. Zašto to kažemo? Zato što je Kina postala globalno atraktivna za ulaganja i veliki dio međunarodnog kapitala stigao je u Kinu optimističan što se tiče izgleda kineske ekonomije. Sa stanovišta ekonomskih zakona  Kina nije samo zemlja. Ekonomija veličine kao kineska jednaka je cijeloj Latinskoj Americi, čak veća nego ukupni ekonomski rezultat Latinske Amerike. Ako usporedimo Kinu s istočno azijskim ekonomijama tada možemo reći da je ekonomija Kine jednaka ostatku cijene istočne Azije. Što više u prošlom desetljeću mnogo kapitala došlo je u Kinu i utjecalo na njezin razvoj u drugu ekonomiju svijeta. Ako je tako nije čudno da SAD cilja na Kinu.

Ako su te procjene točne, tada od 2012. od kinesko japanskog spora i kinesko filipinskog spora oko otoka, sporovi Kine i susjedstva dolazili su jedna za drugim,  do  sukoba Kine i Vijetnama oko naftne platforme “981“ i najnovijeg pokreta   “Occupy Central” koji je  nastao u Hong Kongu. Nije moguće tumačiti te događaje kao slučajne. Prošle godine u svibnju kada sam pratio generala  Liu Yazhoua, političkog komesara na nacionalnom  Sveučilištu za obranu   u Hong Kong u studijsku posjetu,   “Occupy Central” pokret već je vrio i vjerojatno bi krenuo  krajem svibnja, ali to se nije dogodilo. Što je bio razlog za čekanje? Usporedimo  raspored jednog  drugog događaja: Fedov QE (quantitative easing).

Nije lako „ostrigati  vunu“  s Kine

Rano prošle godine Sjedinjene Države su rekle da će povući QE ali  to se nije dogodilo do rujna kada je FED objavio da se povlači iz QE i tečaj dolara je počeo jačati početkom listopada i tada je izbio pokret "Occupy Central".  I stvari kinesko japanski spor i kinesko filipinski spor, sukob Kine i Vijetnama oko naftne platforme “981“ i najnovije pokret   “Occupy Central”   su četiri eksplozivne situacije. Ako jedna od njih eksplodira  to bi vodilo regionalnoj financijskoj krizi  što bi značilo da  regija koja okružuje Kinu više nije povoljna za ulaganje. Time bi se ispunio temeljni uvjet za model stjecanja prihoda od dolara: kada tečaj dolara postane snažan druga područja moraju se naći u regionalnoj krizi. Pogoršanje ulagačke klime prisiljava veliki broj ulagača da izvuku kapital. Ali na  američku nesreću  ovoga puta morali su se baviti s Kinezima kao protivnicima. Kinezi su koristili taijiquan metodu kojom probleme u susjedstvu rješavaju jedan po jedan. Rezultat na koji su računali Amerikanci nije se dogodio.  Voda nije zakuhala, a to onda znači da FED mora čekati s dizanjem kamatnih stopa. Čini se da SAD razumije kako nije lako „ostrigati  vunu“  s Kine, ali  svejedno nema namjeru samo čekati. Istovremeno dok promoviraju  pokret „Okupirajmo središte“ u Hong Kongu američki,  u više smjerova razgranat, pristup počeo se kretati u druga područja. Gdje?  U Ukrajinu gdje se Europa susreće s Rusijom. SAD je zanimalo maknuti neposlušnog političara i blokirati približavanje Europske unije Rusiji. To bi moglo pogoršati ulagačko okruženje u Europi. Tako je izbila  naizgled spontana „obojena revolucija“ i cilj Amerikanaca bio je postignut iznad njihovih očekivanja. Ruski predsjednik  je iskoristivši priliku dobio natrag Krim. Premda taj potez nije bio u američkim planovima kao razlog za pritisak na Europsku uniju, kao i Japan prisiljavajući ih da se pridruže Sjedinjenim Državama u sankcijama protiv Rusije što je donijelo velike probleme ruskoj i europskoj ekonomiji.

Iz perspektive kapitala

Zašto Amerikanci to moraju činiti? Često se na taj problem gleda prvo iz geopolitičke perspektive umjesto iz perspektive kapitala.

Nakon krize u Ukrajini odnosi Rusije s Europom i Amerikom ubrzano su pogoršani, ali su sankcije Zapada protiv Rusije stvorile jedno pogoršanje u ulagačkom okruženju Europe koje vodi izvlačenju kapitala. Prema statistici tisuće milijardi dolara kapitala napustilo je Europu. Američki dvozubi pristup bio je uspješan. Tako ako nije moguće izvući kapital iz Kine u usmjeriti ga prema SAD tada se barem može izazvati da europski kapital ode u Sjedinjene Države. To je bio prvi korak u postizanju dramatične promjene u Ukrajini, ali drugi korak nije išao prema želji SAD. Kapital izvučen iz Europe nije išao u SAD, prema podacima, većina kapitala je otišla u Hong Kong. To znači da globalni ulagači nisu još uvijek sigurni u ekonomski oporavak SAD. Prema se ekonomski rast Kine usporava ulagači je i dalje gledaju kao zemlju s najbržom stopom rasta. To je prvi razlog. Drugi je da je kineska vlada prošle godine objavila da želi  podržati „tržišnu komunikaciju između Šangaja i Hong Konga i ulagači se nadaju da će zaraditi novac od te komunikacije. Zapadni kapital se u prošlosti nije usudio ući na kinesko tržište dionica. Važan razlog bio je stroga devizna kontrola sa strogim pravilima – slobodan je ulaz, ali izlaz nije jednostavan –  tako da se općenito ulagači boje ulagati u kinesku burzu. Kroz komunikaciju  Šangaja i Hong Konga  mogu jednostavno kroz Hong Kong uložiti u šangajsko tržište dionica i povući se nakon zarade. Više od tisuću milijardi dolara je sada u Hong Kongu. To je razlog zašto snage iza pokreta „Okupirajmo središte“ odbijaju odustati– Amerikanci trebaju stvoriti jednu regionalnu krizu usmjerenu na Kinu kako bi se kapital iz Hong Konga izvukao iz Kine u korist američke ekonomije.

Američki način života

Zašto američka ekonomija treba i tako snažno ovisi o međunarodnim tokovima kapitala? Razlog je da je nakon odvajanje dolara od zlata 15. kolovoza 1971. američka ekonomija postepeno  odustala od materijalne proizvodnje i napustila stvarnu ekonomiju. Amerikanci smatraju realnu ekonomiju industrijama niske dodane vrijednosti na zalazu i postupno su ih preselili i zemlje u razvoju, posebno u Kinu. Osim toga, pored takozvanih visoko tehnoloških industrija kao IBM, Microsoft i drugih kompanija Amerika se postepeno okrenula prema financijama i financijskom sektoru.  SAD je posao industrijski prazan i nema mnogo realne ekonomije koja može donijeti velike profite globalnim  ulagačima. U tom slučaju Amerikanci su morali otvoriti vrata virtualnoj ekonomiji koja nema svoj materijalni oblik koji čine tržišta. Tako dugo dok  međunarodni financijski kapitali dolazi na ta tržišta on stvara profit za Ameriku koja zarađeni novac koristi da izmuze svijet i to je danas jedini način na koji Amerikanci mogu živjeti. Ili to možemo nazvati američki način života. Pristup je takav da SAD treba veliki povrat kapitala da podrži američku ekonomiju i svakodnevni život svojih građana. Oni koji to blokiraju neprijatelji su Sjedinjenih Država.  Moramo to shvatiti da bi o tome mogli jasno razmišljati.

 

Zašto je rođenje eura izazvalo rat?

Prvog siječnja 1999. rođen je euro, tri mjeseca kasnije izbio je rat na Kosovu. Mnogi ljudi su mislili da je do rata na Kosovu došlo zbog toga što su SAD i NATO udružili snage da se bore protiv Miloševićevog režima koji je masakrirao etničke Albance na Kosovu stvarajući  užasnu humanitarnu katastrofu. Nakon rata  laž je brzo izbila i Amerikanci su priznali da je to bio potez koji su zajednički odigrali CIA i zapadni mediji kako bi srušili vladu tadašnje Jugoslavije. Međutim je li rat na Kosovu stvarno bio protiv  Jugoslavije? Europljani su u većini vjerovali da je to bila svrha, ali nakon 72 dana rata Europljani su vidjeli da su prevareni. Zašto?

Pokretanje eura donijelo je veliko samopouzdanje Europljanima.  Postavili su tečaj eura prema dolaru 1: 1.07. Nakon izbijanja rata na Kosovu Europljani su bili potpuno uključeni u NATO akcije  kao podrška američkim napadima na Kosovo. Nakon 72 dana bombardiranja Jugoslavija se pokorila. Ali nakon svega toga Europljani su otkrili da se računi ne podudaraju. U tih sedamdeset dana euro je zapravo osakaćen.

Kad je rat završio, euro  je pao za 30 posto, na 0,82 dolara za jedan euro. Europljani su  se počeli buditi. To je razlog zašto se kasnije, kada su se  Sjedinjene Države borile u Iraku, Francuska i Njemačka čvrsto protive tom ratu.

Neki kažu zapadne demokracije ne ratuju međusobno. Za sada. Nakon Drugog svjetskog rata nije bilo direktnog rata između zapadnih zemalja, ali to ne znači da ne postoji ekonomski ili financijski rat među njima. Rat na Kosovu bio je indirektni financijski rat Amerike protiv eura, borbe su bile protiv Jugoslavije, ali je bol osjetio euro. Prije pojave eura svjetska valuta bio je dolar i koristio se u 80 posto globalnih poravnanja čak i sada se kreće oko 60 posto. Pojava eura odmah je odsjekla komad američkog sira.

Kao velika ekonomija, Europska unija svakako ne nije mogla biti zadovoljna da svoju međunarodnu trgovinu vodi u dolarima tako su Europljani odlučili pokrenuti svoju valutu, euro. Pojava eura  smanjila je za oko trećinu ugovore u dolarima i sada 23 posto svjetske trgovine koristi euro umjesto  dolara. Amerikanci su sa zakašnjenjem shvatili da  je pojava eura izazov primatu dolara, ali nakon što su naučili lekciju  u jednom rukom pritišću EU i euro, a drugom moraju odgovoriti na druge izazove.

Što Amerika želi uravnotežiti s  „Azijsko pacifičkim  strateškim ponovnim uravnoteživanjem“?

Rast Kine čini je novim izazivačem. Spor s Japanom  oko Diaoyu otoka iz 2012. i  spor s Filipinima  oko Huangyan otoka pojavili su se u  kineskim susjednim  geopolitičkim područjima i premda nije došlo do odljeva kapitala iz Kine  djelomično su ostvareni američki ciljevi te su stvorena dva problema.

Početkom 2012. pregovori Kine, Japana i Južne Koreje o trilateralnoj  sjeveroistočnoj azijskoj zoni slobodne trgovine bili su blizu uspješnog završetka, a Kina i Japan postigli su preliminarni sporazum o razmjeni japanske valute i obveznica. Ali u to vrijeme sporovi oko Diaoyu otočja i  Huangyan otoka pojavljivali su se jedna za drugim i odjednom su svi  pregovori i sporazumi otišli u vjetar. Nakon nekoliko godina jedva su dovršeni bilateralni pregovori o zoni slobodne trgovine Kine i Južne Koreje koji nisu toliko značajni kao što bi bio trilateralni sporazum. Zašto? Zato što kada bi pregovori o slobodnoj trgovini Između Kine, Japana i  Južne Koreje bili uspješno završeni ta zona bi uključivala i Hong Kong, Makao i Tajvan. To bi značilo da bi se nastankom  sjeveroistočne  azijske  zone slobodne trgovine  pojavila treće najveća ekonomije, div svjetske razine do 20 tisuća milijardi dolara. Jednom kada bi se formirala, ta zona bi se i dalje širila prema jugoistoku Azije i  oblikovala bi se zona slobodne trgovine u istočnoj Aziji koja bi stvorila preko 30 tisuća milijardi dolara. To bi bila prva ekonomija svijeta veća od EU i sjeverne Amerike. Možemo još spekulirati kako bi se zona slobodne  trgovine dalje  širila prema istočnoj Aziji , pa prema Indiji, zatim prema sjeveru kako bi uključila pet srednjoazijskih republika i zatim prema zapadu s ciljem integriranja Srednjeg istoka. Tako ako bi cijela Azija postala zona slobodne trgovine veća od EU i Sjeverne Amerike zajedno, a takva zona ne bi koristila euro i dolar za obračun svoje unutarnje trgovine što znači da bi možda nastao azijski dolar.

Ja mislim ako dođe do azijske zone slobodne trgovine Kina bi trebala jedino promovirati internacionalizaciju RMB-a i dozvoliti da juan postane dominantna valuta u Aziji.

Značenje internacionalizacije RMB-a ide puno dalje od njegove uloge  u diplomaciji  „Jedan pojas, jedna cesta“  i tako dalje.

Kada su Amerikanci objavili rebalansiranje Istoka gurnuli su Japan na Diaoyu otočje i prepiranje s Kinom podržavanjem Filipina u sukobu oko Huangyan otoka. Ako razmišljamo kratkovidno  onda je spor oko Diaoyu otočja počeo nakon što su japanski desničari „kupili otok“, a spor s Filipinima je počeo kada  e filipinska predsjednica Corazon  Aquino zanijela pokušajem da potakne probleme s Kinom. Ali ono što ne vidimo je američki pokušaj da unaprijed spriječi RMB da postane izazivač dolaru. Amerikanci su dobro znali što su radili zato što ne smiju dopustiti da im se ponovi slična stvar kao s eurom. Ako bi se formirala zona slobodne trgovine i sjeveroistočnoj Aziji to bi imalo cijepajući učinak dijeleći svijet na troje. Ako bi samo trećina globalnog novca bila u dolarima kako bi američka valuta održala svoje  globalno vodstvo?

Ako želim shvatiti smisao ovoga trebamo pogledati zašto je iza svih sadašnjih problema Kine sjena Sjedinjenih Država. To je zato što Amerika mora misliti puno dugoročnije od nas, mnogo dublje kako bi spriječila kinesku „opasnost“ na prvom mjestu i prema tome to nam uvijek stvara probleme. To je temelj i razlog zašto je SAD provodio svoju strategiju ponovnog uravnoteživanja u Azijsko pacifičkoj regiji. Što to žele točno uravnotežiti? Je li to stvarno pokušaj da se uravnoteži Kina i Japan, Kina i Filipini ili Kina i druge zemlje? Naravno da ne, cilj je uravnotežiti  zamah Kine kao rastuće sile današnjice.

AMERIČKI VOJNICI BORE SE ZA DOLAR

Irački rat i dolar u  računanju naftnih dogovora

Svatko kaže moć Amerike počiva na tri stupa: novcu, tehnologiji i vojsci. Ustvari danas vidimo da su stvarni stupovi SAD monetarni i vojni. I podržavanje dolara  je vojno. Ratovi širom svijeta „pale“ novac, ali američka vojska se i dalje bori usprkos tomu. U jednu ruku ona troši, a u drugu zarađuje novac za SAD što druge zemlje ne mogu. Jedino Sjedinjene Države mogu dobiti mnogo kroz rat, premda i one  imaju neke gubitke.

Zašto se Amerika borila u ratu? Mnogi ljudi imaju na pameti samo  jednu riječ: nafta. Jesu li stvarno Amerikanci išli u rat za naftu. Svakako nisu. Ako su Amerikanci išli u rat za naftu zašto onda nisu uzeli niti jedna barel nafte iz Iraka nakon pobjede?  Što više cijena nafte je s 38 dolara po barelu prije rata otišla na 149 dolara nakon rata. Amerikanci nisu dobili niže cijene nafte zbog američke okupacije Iraka. Zbog toga, američki rat u Iraku nije rat za naftu nego za dolar. Zašto to kažem? Razlog je vrlo jednostavan. Zbog namjere da kontrolira svijeta Americi treba da svijet koristi dolare. U namjeri da se u svijetu koristi dolar Amerikanci su povukli vrlo pametan potez 1973. godine: povezali su dolar i naftu prisiljavajući vodeću zemlju OPEC-a Saudijsku Arabiju da vodi svoje globalne naftne transakcije u dolarima. Ako shvaćate da su globalne naftne transakcije u dolarima onda možete shvatiti  zašto se Amerikanci bore za naftu. Izravna posljedica rata u zemljama proizvođačima nafte je rast cijena nafte i taj rast znači povećanje potražnje za dolarima.

Američki rat u Iraku imao je više od jednog cilja. Radilo se o  održavanju dolara kao vodeće globalne valute. Zašto je George W. Bush insistirao da se vodi rat protiv Iraka?  Sada možemo vrlo jasno vidjeti zašto je  Sadam koji nije podržavao terorizam i al-Qaedau niti je imao oružje za masovno uništenje  završio na vješalima.  Zato što se smatrao pametnim i igrao se s vatrom sa supersilom. Nakon službenog uvođenja eura 1999. Sadam Hussein iskoristio je priliku da se da se igra s vatrom između dolara i eura, Sjedinjenih Država i Europske unije, i nije mogao čekati da objavi kako  će iračke naftne transakcije biti u eurima.  To je naljutilo Amerikance, posebno, jer je proizvelo lančanu reakciju. Ruski  predsjednik Vladimir Putin, iranski  predsjednik  Mahmoud Ahmadinejad i  venecuelski predsjednik Hugo Chavez također su najavili kako  će podmirenje njihovog naftnog izvoza biti u eurima.  Nije li to bio ubod u američka leđa? Neki misle da je previše nategnuto reći kako  je nakon toga rat u Iraku bio neizbježan. Tada molim vas pogledajte što su Amerikanci učinili nakon pobjede u Iraku. Čak i prije nego su uhvatili Sadama Amerikanci su postavili privremenu iračku vladu čija prva uredba je bila da objavi da će se izvoz iračke nafte računati u dolarima, ne u eurima.

Rat u Afganistanu i  višak američkog računa kapitala

Neki bi mogli reći da je rat  Iraku za američki dolar razumljiv, ali u Afganistanu  nema nafte, stoga se  u tom ratu nisu mogli boriti  za dolare, zar ne?  Osim toga rat u Afganistanu došao je odmah nakon  11. rujna  kada se SAD želio osvetiti al-Qaedai   i  Talibanima koji su je podržavali.  Rat je počeo nakon više od mjesec dana nakon 11. rujna što je bila neka vrsta žurbe. Nakon nekog vremena SAD- u je ponestalo krstarećih raketa, ali rat se i dalje nastavio. Pentagon nije mogao drugo nego je otvorio zalihu nuklearnog oružja, premjestio je 1.000 nuklearnih bojevih glava s krstarećih raketa i stavio na mjesto konvencionalnih bojevih glava.  Onda je ispalio više od 900 projektila i tek tada pobijedio Afganistan. To je očiti znak da  je priprema bila vrlo neadekvatna i zašto su  u tom slučaju Amerikanci inzistirali na brzom ulasku u bitku?

Amerikanci više nisu mogli čekati. Na početku 21. stoljeća Sjedinjene Države bile su industrijski prazna zemlja i trebalo im je svake godine  oko 700 milijardi dolara neto priljeva da prežive.  Ali,  mjesec dana nakon 11. rujna  ulagačka klima u Americi se  pogoršala do razine zabrinutosti i uznemirenosti kakve nikada prije nije bilo. Koliko god SAD bio jak, ako se ne može brinuti za vlastitu sigurnost kako će osigurati financijsku sigurnost ulagača? Kao rezultat preko 300 milijardi dolara napustilo je SAD. To je prisilio SAD da uđe u rat što prije. To nije bio rat samo da se kazne Talibani i  al-Qaeda nego i da se  ponovno zadobi povjerenje globalnih ulagača. Čim je prva krstareća raketa eksplodirala u Kabulu   Down Jones je skočio za 600 bodova u jednom danu, a kapital se počeo vraćati  u SAD. Ne dokazuje li to da je rat u Afganistanu bio rat za dolar i kapital?

Zašto su nosači aviona otvorili put globalnim napadačkim sustavima?

Mnogi ljudi imaju velika očekivanja  od kineskog nosača zrakoplova, jer su vidjeli povijest nosača zrakoplova i željno iščekuju da  Kina krene naprijed  s vlastitim nosačem. Onda kad smo čuli zvižduk Liaoninga, požurili smo uhvatiti posljednji vlak s kineskim nosačem zrakoplova. Nosač zrakoplova ostaje i danas kao znak velike zemlje, to je  samo znak. Budući da je globalna ekonomija sve više usmjerena na financijske tehnologije, uloga nosača zrakoplova će se postupno smanjivati.

Nosači zrakoplova proizvod su svoga vremena. Kada je Britansko carstvo cvjetalo, promicalo je globalnu trgovinu i prodavalo svoje proizvede a svijetu i zatim dobilo sredstva za uzvrat trebalo je  jaku mornaricu kako bi si osiguralo gladak i sigurna  protok plovnih putova. Kasniji cilj razvoja nosača zrakoplova je kontrolirat mora  kako bi se osigurala sigurnost plovnih putova. Bilo je to doba „logistika je kralj”. Osiguravanje kontrole tokova resursa i proizvoda na more jamčilo   je kontrolu toka globalnog bogatstva. Ali, svijet je danas u eri „kapital je kralj“. Danas se protok kapitala s jednog mjesta na drugo mjesto odvija u roku od nekoliko sekundi, tipkanjem nekoliko tipki na računalu. Naravno, nosači zrakoplova plove oceanima brzinom logistike, ali ne mogu držati korak s brzinom kapitala i  neće moći kontrolirati globalni kapital.

Koje su alternative?  Možete li držati korak sa smjerom, volumenom  i brzinom protoka globalnog kapitala podržavanog s internetom? Amerikanci razvijaju veliki, brzi globalni sustav borbe korištenjem balističkih projektila i supersoničnih zrakoplova pet puta ili deset puta bržih nego nadzvučne krstareće rakete kojima mogu brzo pogoditi bilo koje područje visoke koncentracije kapitala. Sada SAD tvrdi da može pogoditi bilo koji dio svijeta u roku od 28 minuta, tako da bez obzira na to gdje je kapital koncentriran, mogu udariti bilo gdje u svijetu.

A kad projektil ide dolje, kapital može biti i dalje mirno i lijepo povučen. To je razlog zašto će brzi globalni sustav borbe zamijeniti nosače zrakoplova. Naravno, nosač zrakoplova će  u budućnosti i dalje imati nezamjenjivu ulogu, kao što je zaštita sigurnosti plovidbe i plovnih putova, humanitarnih misija, i tako dalje, jer je nosač vrlo dobra  nekopnena platforma. Ali, kao oružje za kontrolu budućih tokova kapitala, ima daleko manje brzine od globalnih napadačkih sustava

 „Zračna i pomorska bitka“: Gordijski  čvor za SAD

Kada Amerikanci razmatraju upotrebu vojnih sredstava u bavljenju s rastom Kine, predlažu jedan koncept  nazvan „zračna i pomorska bitka“.  Mislim da „zračna i pomorska bitka”, ostaje teška  dilema za SAD. Takva bitka protiv Kine razmatrana je  na samitu  združenih  američkih zračnih i mornaričkih snaga 2010. Ta strategija prvenstveno odražava činjenicu da američka vojska slabi. Američke vojne trupe misle da bi mogle koristiti zračne napade i mornaricu protiv Kine. Sada SAD niti zrakoplovstvom niti mornaricom ne može steći prednosti protiv Kine.  Jedino zajednički napad  zrak -more može pružiti određenu prednost u odnosu na Kinu. No, iako je SAD  razvio tu ideju prije nešto više od četiri godine, Amerikanci su  iznenada promijenili  ime toj strategiji i  sad je zovu „koncept globalnog  zajedničkog sudjelovanja i zajedničke pokretljivosti.”

Amerikanci vjeruju da neće biti rata između dviju zemalja u idućih deset godina. Nakon nedavnih američkih studija o kinesko vojnom razvoju, smatraju da  američki postojeći kapacitet nisu dovoljni kako bi se izjednačili s nekim prednostima kineske vojske kao što je  sposobnost uništavanja svemirskih sustava ili napad na nosače zrakoplova. Sjedinjene Države trebaju deset godina razvoja i naprednije sustave borbe za neutraliziranje prednosti Kine. To znači da Amerikanci mogu zakazati rat deset godina kasnije. Možda se rat  još neće dogoditi u idućih deset godina, no moramo biti spremni za to, moramo  dovesti sve naše  poslove u red, uključujući i pripremu vojske i pripremu za rat.

Strateški značaj „Jednog pojasa, jednog puta“

Pogledajmo američku strast za sportom: na prvom mjestu  je košarka, drugi je boks. Boksanje održava snagu u stilu koji zagovaraju Amerikanci: idi naprijed, udari, nokautiraj, pobijedi i sve je jasno. Za razliku od toga Kina voli zamućenje i mekoću, i ne gledamo prema naprijed da bismo nokautirali već želimo riješiti i razumjeti sve  akcije. Kinezi rado vježbaju taiji koji je, naravno, viša umjetnost nego boksanje.

„Jedan pojas, jedan put“ održava tu ideju. Povijest uspona svih velikih sila vezana je uz njihovu globalizaciju. To znači  da globalizacija nije konzistentan proces od antike do sadašnjosti nego da svaki prostor – Rimsko carstvo, Qin carstvo – ima svoj globalizacijski proces. Svaki proces globalizacije bio je pogurnut od imperija u usponu, svaka imperija povezana je s razdobljem globalizacije, sa zenitom globalizacije. Globalizacija će biti ograničena njihovom snagom koja je maksimalni raspon koji mogu postići svojim sredstvima što je krajnja točka za svaku fazu globalizacije.

Stoga globalizacija Rimskog i Qin carstva danas samo izgledaju kao proces regionalizacije imperijalne ekspanzije. Prava  globalizacija moderne povijesti došla je od početka velikog Britanskog carstva kao globalizacija trgovine. Nakon što je SAD preuzeo plašt Britanskog carstva,  nastavlja sa globalizacijom trgovine no istinska američki globalizacija je globalizacija dolara. To je globalizacija koju doživljavamo danas. Ali, ne slažem s tim  da je  današnja kineska strategija „Jedan pojas, jedan put” integracija u globalni ekonomski sustav. Reći da će dolar nastaviti svoju globalizaciju i integraciju je nesporazum. Kao  velika sila u usponu „Jedan pojas, jedan put” je početna faza kineske globalizacije. Kao velikoj zemlji, proces uspona Kine mora biti povezan s planom za unapređenje globalizacije.

Jedan pojas, jedan put” daleko je najbolja strategija Kina može postaviti. To je zaštitna strategija protiv poteza SAD-a na istoku. Neki će ljudi ovo dovesti u pitanje  vjerujući da bi zaštita trebala ići u istom smjeru kao SAD te da se teško zaštiti kretanjem u suprotnom smjeru. Tako je,  „Jedan pojas, jedan put” je zaštitna strategija Kine okretanja leđa američkom okretanju ka istoku. Vi gurate u jednom smjeru, idem u suprotnom smjeru. Niste li me prisilili na to? Ja idem na zapad, niti da bi vas izbjegao, niti zato što se bojim, nego da vrlo pametno ublažim pritisak koji mi  stvarate na istoku.

„Jedan pojas, jedan put” nije strategija od dvije paralelne linije, ali bi trebala  imati  primarne i sekundarne  fokuse. S obzirom da je kineska pomorska moć i dalje slaba, prvi izbor „Jednog pojasa, jednog puta” trebao bi biti da se natječe na kopnu, što znači „put (pomorski putovi)” treba biti sekundarni smjer napada, a  „pojas” bi trebao biti glavni smjer. Ako bi „pojas” postao glavni smjer, to znači da moramo ponovno definirati ulogu vojske. Neki ljudi kažu da je kineska kopnena vojska nepobjediva. Ako oni to misle u okviru kineske teritorije, da, kineska vojska je nepobjediva. Tko bi htio kročiti na kineski teritorij i voditi bitke velikih razmjera? Problem je u tome, da li kineska vojska ima ekspedicijskih sposobnosti?

Prošle godine sam razgovarao o ovom pitanju na forumu „Global Timesa“. Rekao sam da je u odabiru Kine kao svog suparnika, Amerika izabrala krivog protivnika i krivi smjer. Budući da u budućnosti, pravi izazov SAD-u  nije Kina, to su Sjedinjene Države same, one će same sebe pokopati. Ne shvaćaju da velika era završava, Sjedinjene Države past će s vremenom jer financijski kapitalizam je doveden do najviše razine. S jedne strane, kroz virtualnu ekonomiju, Sjedinjene Američke Države već su pojele sve dobiti kapitalizma. S druge strane, znanstvene i tehnoloških inovacije – čiji je ponosno svjetski lider-internet, kao i velike podaci i oblak –  gurnuti su prema krajnosti što će na kraju pokopati SAD, kao i predstavnici najvažnijih protivnika financijskog kapitalizma. (To jest, internet i oblak će dobiti vlastiti život i protivit će se vladi SAD-a).

Na prošlogodišnjem „dvostrukom jedanaest” (11. studeni je kinesko Valentinovo), online shopping dosegao 50,7 milijarde juana u jednom danu za Alibabin Taobao. Tijekom tri dana nakon Dana zahvalnosti američka online i trgovinska prodaja dosegla je u juanima  na 40,7 milijardi,  što je manje od Alibabine prodaje u jednom danu. Osim toga  Kina nije ni računala Netease, Tencent, Jingdong ili prihod od trgovačkih centara. To znači da je nova era je već stigla, dok je američka reakcija i dalje spora. Alibabini poslovi  se rade izravno s Alipayom.  Što izravno plaćanje znači? To znači da je valuta već izvan transakcijske faze, a američki vodstvo izgrađeno je na dolaru. Što je dolar? To je valuta. U budućnosti, kada više nećemo koristiti novac, tradicionalno poravnanje novca postat će beskorisno. Kada novac postane beskoristan hoće li imperija izgrađena na novcu i dalje postojati? To pitanje trebaju razmotriti Amerikanci.

Tehnologija 3D također predstavlja budući smjer i donijet će  temeljne promjene u načinu proizvodnje u današnjem društvu. Budući da se proizvodnja mijenja, da se trgovina mijenja, svijet je dužan promijeniti se radikalno. No, povijest je dokazala stvarne promjene koje mogu dovesti do promjena u naravi društva su vođene s promjenama u proizvodnji i načinu  trgovanja, a ne s drugim faktorima. U Kini ljudi su se počeli buniti od razdoblja cara Qin: Chen Sheng i Wu Guang podigli su ustanak,  revoluciju i ustanci su se dogodili mnogo puta u 2000 godina dugoj povijesti.  Jesu  li pobune, ratovi, revolucije rješavaju probleme? Oni ne rješavaju probleme, samo donose promjenu vladara, cirkulaciju na  niskoj razine vode.

Ovi pokreti nisu mogli promijeniti prirodu poljoprivredne zajednice, niti su promijenili  način proizvodnje ili putove trgovine. Mogli su samo promijeniti režim. Na Zapadu također, Napoleon je donio slavu francuske revolucije i vodio novu vojsku krštenu revolucijom diljem Europe, bacajući jednu krunu za drugom, ali kada nije uspio u Waterloou, Napoleon je odstupio. Svi europski kraljevi su se vratili i odmah su se obnovili feudalno  društvo. Industrijska revolucija je došla kada je britanski parni stroj dozvolio čovječanstvu da  značajno poboljša svoju proizvodnju i pojavio se  velik broj viška proizvoda. S preostalim proizvoda došlo je do višak vrijednosti, a time i kapitala i kapitalista. Kapitalističko društvo je stiglo.

Danas kada kapital može nestati s nestankom novca i kada će se  proizvodnja  također promijeniti s pojavom 3D tehnologije, čovječanstvo je na pragu ulaska u  novu društvenu fazu. Ovog puta Kina i Sjedinjene Države stoje na istoj startnoj liniji, liniji interneta, velikih podataka i računalnih oblaka. Moramo usporediti tko je bolji na ulasku u ovo doba, a ne otimati se oko toga tko  će koga potisnuti. To sam mislio kada sam rekao da su Sjedinjene Države odabrale krivog protivnika. Pravi protivnik SAD-u je on sam ili je to ovo novo doba. Upravo na tom pitanju, Amerikanci se čine nevjerojatno spori. Jer su previše željni da zadrže vodstvo i nikada nisu mislili dijeliti moć s drugim zemljama.  Približavanje ovoj novoj društvenoj  pozornici zajedno ima mnogo nepoznatih područja i mnogo barijera.

 

Aktualnosti

Jasna Plevnik sudjelovala na 7. China-CEEC High-Level Think Tank simpoziju

PEKING-SOFIJA-26 - listopada  2021.- Više od 100 ljudi iz državnih dužnosnika, voditelja poznatih think tankova, stručnjaka i znanstvenika te medija iz Kine, Bugarske i drugih zemalja srednje i istočne Europe prisustvovalo je Simpoziju.

Na ceremoniji otvaranja foruma Wang Linggui, potpredsjednik Kineske akademije društvenih znanosti rekao je da je kineska vlada od osnutka nove Kine uvijek visoko držala zastavu mira, razvoja, suradnje i dobitka, te da je kontinuirano istražuje i prakticira međunarodnu i regionalnu suradnju s kineskim karakteristikama. Potpredsjednik je naglasio da su Kina i Europa nepokolebljive pristaše multilateralizma.

Jasna Plevnik na Forumu "Kvalitetni razvoj lokalne suradnje Kine i zemalja srednje i istočne Europe"

NINGBO - 9. lipnja 2021. - Jasna Plevnik, predsjednica Geoekonomskog foruma pozvana je da održi govor na  forumu „Kvalitetni razvoj lokalne suradnje Kine i SIE“, koji je  održan u Ningbu, na marginama expo-a Kina i SIE koji predstavlja vrata za ulaz robe iz zemlja srednje i istočne Europe na kinesko tržište. Domaćini i organizatori akademske konferencije bili su Kineska akademija društvenih znanosti i Narodna vlada provincije Zhejiang, a organizirali su je Institut za europske studije Kineske akademije društvenih znanosti, mreža tink tenkova Kina-CEEC i općinska narodna vlada Ningboa. Akademici su bili usredotočeni na trgovinska, znanstvena i tehnološka pitanja u kontekstu zaštite okoliša. Sajam ima za cilj poboljšati prisutnost kompanija iz srednje i istočne Europe na kineskom tržištu. Proizvodi iz zemalja iz toga dijela Europe po cijeni ne mogu biti konkurentni sličnim kineskim proizcodima a po kvaliteti zaostaju za proizvodima iz zapadne Europe tako da je pred njima I dalje dugačak put da bi postali poznati kineskim potrošačima.

Kina i Balkan: prošlost, sadašnjost i budućnost

BEOGRAD - 3. ožujak 2021. - Dr. Jasna Plevnik,predsjednica  Geoekonomskog foruma Hrvatska sudjelovala je  u online raspravi koju je organizirao  Institut za međunarodnu politiku i privredu (Institut), Beograd temu „Kina i Balkan: prošlost, sadašnjost i budućnost“. Skup  je moderirala dr. Ivona Lađevac, voditeljica Centra „Jedan pojas, jedna put“ koji djeluje u okviru Instituta.

Direktor Instituta prof. dr Branislav Đorđević uvodno je kazao kako je je cilj ovog skupa  pružiti uvid u dosadašnji razvoj vanjskopolitičkih i ekonomskih  odnosa između Balkana i Kine  te na osnovi toga raspraviti kako će se razvijati ti odnosi  u budućnosti. 

Dr. Jasna Plevnik,predsjednica  Geoekonomskog foruma, Hrvatska, kazala je među ostalim, kako Institut za međunarodnu politiku i privredu ima u regiji središnju poziciju u istraživanju modernih odnosa Kine i Balkana.

Sudionici okruglog stola govorili su o ekonomskim, diplomatskima i akademskim aspektima suradnje  „17 + 1“ te ustvrdili kako je taj oblik suradnje kroz razne mehanizme i standarde  postao bitan dio odnosa balkanskih zemalja s NR Kinom. Raspravljalo se i o unapređivanju postojećeg obrasca odnosa između dvije strane u svjetlu pandemije, kao i u kontekstu globalnog restrukturiranja unutar sustava međunarodnih odnosa.

 U raspravi su sudjelovali Li Mančang, bivši veleposlanik NR Kine u Republici Srbiji, prof. dr Žarko Obradović s Fakulteta bezbednosti, Srbija, Amel Kovačević, nekadašnji veleposlanik Federacije,dr Anastas Vangeli, naučni suradnik ESSCA EU i Azijski institut, Severna Makedonija, dr Katarina Zakić, naučni suradnik, Institut za međunarodnu politiku i privredu, Srbija te Nenad Stekić, istraživač suradnik, Institut za međunarodnu politiku i privredu.

Izdvojena istraživanja i mišljenja

Indopacifik je 'nova' velika šahovska ploča: Dvostruka mjerila Amerike i EU prema Kini

Jasna Plevnik

 

Večernji list,  23. LIPNJA 2021. U 08:00 

Opširnije...

Konferencije i publikacije

ENERGETSKA SIGURNOST IZMEĐU TRŽIŠNE REALNOSTI I GEOPOLITIKE

 

 

"Rusija kao ključni igrač na svjetskom energetskom tržištu"

GEOEKONOMSKI FORUM

ODBOR PREPORUKE: Stjepan Mesić , predsjednik Republike Hrvatske

Lokacija: Zagreb, Novinarski dom

FOKUS

Danas u svijetu zabrinutost izazivaju dva globalna pitanja: terorizam i energetska sigurnost. Cilj Geoekonomskog foruma 2007 je bio naglasiti kako Hrvatska mora snažnije svoju vanjsku politiku usmjeriti u područje energetske sigurnosti u kojem Rusija ima značajnu ulogu. Važnost Rusije u globalnoj energetskoj politici od Europske unije, Središnje Azije do Irana nikada nije bila veća. Kada se Rusija okrenula tržišnom pristupu u trgovini energentima, neke države su njezinu politiku plaćanja energenta po tržišnim cijenama proglasila "starom ruskom geopolitikom", a ne logičnim tržišnim ponašanjem. Kako bi bolje objasnio ulogu Rusije na globalnom energetskom tržištu GEFO je pozvao prof. dr. Elenu Teleginu, izvršnu direktoricu Instituta za geopolitiku i energetsku sigurnost Rusije koja ima zavidno praktično i akademsko iskustvo u tom području.

Dr. Telegina je objavila desetak knjiga i stotinjak članaka o pitanjima energetske sigurnosti, globalnim energetskim projektima, ulaganjima i financiranju u industriji nafte i plina. Članica je odbora naftne kompanije Lukoila European Holdings, bila je predsjedateljica odbora direktora naftne kompanije Rosneft (1998), a od 1999. godine članica je Uprave udruženja izvoznika nafte Ruske federacije.

Od 1997. godine do 1999. godine je u vladi Ruske federacije bila zamjenica ministra za gorivo i energiju zadužena za područje vanjskih ekonomskih odnosa i ulaganja u energetski sektor. U istom razdoblju je bila zamjenica predsjedatelja European Energy Charter Conference. Dr. Telegina predaje na Ruskom državnom sveučilištu za naftu i plin I.M.Gubkin gdje je voditeljica Odjela za strateško upravljanje gorivima i energetskim kompleksom.

ZAŠTO

Države koje planiraju budućnost pripremaju se za zaoštravanje problema energetske sigurnosti koje ne potiče samo geopolitička situacija na Srednjem Istoku, već ekonomski bum novih ekonomija, te nedostatak prerađivačkih svjetskih naftnih kapaciteta. Geopolitičke napetosti i natjecanje oko energetskih izvora i utjecaja na tržište nafte i plina na globalnoj razini kao i ponašanje država unutar Europske unije šalje Hrvatskoj samo jednu poruku: interesi pojedinih država su ispred "globalnih interesa" ili interesa Europske unije. Nastajanje novih energetskih savezništva između Njemačke i Rusije ili Rusije i Italije dio je borbe za nacionalne energetske interese koji imaju prvenstvo nad interesima Europske unije. Energetska politika je i dalje stvar nacionalnih odluka i veće članice nisu sklone odreći se suvereniteta u području energetskog sektora.

IZVODI IZ GOVORA ZVONIMIRA BALETIĆA, predsjednika GEOFO-a

Hrvatska je važna točka na putu nafte i plina

Predsjednik Geoekonomskog foruma, akademik prof. dr. Zvonimir Baletić je zahvalio prof. dr. Eleni Telegini što se je odazvala pozivu Geoekonomskog foruma da govori o geopolitici i geoekonomiji nafte, posebno o položaju Rusije na svjetskom energetskom tržištu i njezinoj ulozi u području globalne energetske sigurnosti .

- Za Hrvatsku je tema o kojoj ćemo danas razgovarati vrlo zanimljiva s obzirom da je Hrvatska na putu nafte, te da je zainteresirana za ono što će se događati s naftnom privredom, ne samo s naftnom privredom nego i s politikom koja je vezana uz naftu i plin.

Hrvatska ima veliki potencijal u području naftnog sektora od proizvodnje, prerade do distribucije nafte, ali ono što je posebno važno za Hrvatsku to su upravo putovi nafte koji jednim dijelom idu preko naše zemlje. U tom pogledu ima nekoliko dilema s kime i na koji način surađivati. Mislim da u tom pogledu ne bi smjeli biti jednostrani i da bi trebali ići s više strana slijedeći pri tom svoje potrebe i ciljeve.

Hrvatska geostrateški pripada istočnom Mediteranu

Naftni problemi postoje godinama na područje istočnog Mediterana, centralne Azije, kaspijskog i crnomorskog bazena.Hrvatska je geostrateški postavljena na području istočnog Mediterana i važno je područje prema Europi. Znamo da se godinama naftni problemi smještaju na područje istočnom Mediterana, centralne Azije, kaspijskog i crnomorskog bazena. U odnosu prema Europi i svijetu Hrvatska je na jednoj zanimljivoj poziciji. Za Hrvatsku je važno znati kako će se stvari odvijati u području definiranja novih pravaca nafte i plina, posebno sa stajališta ruske uloge u području globalne naftne sigurnosti

Za mene osobno je također vrlo važna uloga nafte u ruskom razvoju i položaju Rusije u euroazijskom prostoru.

IZVODI IZ GOVORA JASNE PLEVNIK, potpredsjednice GEOFO-a

Bilo bi loše ako se prodaja energetskog sektora pojavi kao faktor ekonomskog nepatriotizma i slabljenja nacionalnih interesa

Podsjetila je kako je na prvom forumu GEOFO-a 2004. godine bivši premijer Malezije Mohamed Mahathir upozorio Hrvatsku da kao mala zemlja mora biti svjesna velike moći financijskog globalnog kapitalizma, koji može preko noći srušiti vrijednost nacionalne imovine i onda je otkupiti po niskoj cijeni.

Na forumu koji se je bavio pitanjem "Jesu li MMF i Svjetska banka faktori razvoja ili statusa quo?" guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski je otkrio javnosti manje poznate aspekte hrvatske suradnje s MMF-om, one koje je uvjetovala Europska komisija.

-Od prvog foruma do danas stvari u svijetu ekonomske međuovisnosti su se promijenile. Mnogi teoretičari smatraju da globalizacija više ne može objasniti duh današnjeg vremena, a zvijezde globalizacijske teorije poput Giddensa, Helda, Castellsa, ili Becka se kritizira jer su, globalizaciju dakle ono što treba objasniti pretvorili u ono što objašnjava, u sam argument.

Novi teorijski postglobalizacijski koncepti, koliko god bili privlačni zbog osjećaja koje kod ljudi izazivaju procesi najavljivanja novog, još nemaju snagu koja bi poništila stvarne događaje i posljedice globalizacije u odnosima između i unutar država. Neki dan je premijer Britanije Gordon Brown izjavio kako je nakon usvajanja revidiranog ugovora sada glavni posao Unije priprema za izazove globalizacije.

U svijetu danas ima puno globalnih strahova koji se prelamaju lokalno, jedan od njih je uz terorizam i strah od nestašica energije. Za Europsku uniju, Ameriku, Rusiju ili Kinu, energetska sigurnost predstavlja ključan sadržaj njihovih vanjskih politika Važnost Rusije u globalnoj energetskoj politici od Europe, Središnje Azije, Kine do Irana nikada nije bila veća što je potvrdio i posjet Putina Teheranu u jesen 2007. godine.

Je li Hrvatska nešto naučila iz dosadašnjeg iskustva globaliziranja?

Današnji skup ima isti cilj kao i svi dosadašnji skupovi GEOFO-a indirektno potaknuti razmišljanja i rasprave o politikama zaštite nacionalnih interesa Hrvatske ovoga puta u području energetske sigurnosti. Ostaje nam veliko je pitanje je li Hrvatska nešto naučila iz dosadašnjeg negativnog iskustva globaliziranja prodaje banaka, telekomunikacijskog sektora, hotela i poljoprivrednih kombinata? Bilo bi loše za Hrvatsku ako se prodaja energetskog sektora u idućim godinama pojavi kao još jedan, moćan faktor ekonomskog nepatriotizma i slabljenja nacionalnih interesa. Pogotovo što nova situacije u svjetskom sustavu potiče Hrvatsku da se preko svoje geografske pozicije i daljnjeg razvoja infrastrukture za transport nafte i plina o blikuje kao drugo ili treće energetskog raskrižja važno za EU, Rusiju i Ameriku.

Hrvatska sama svoj globalni proizvod u novom energetskom kontekstu

Hrvatska već dugo traži svoj proizvod za globalno tržištu, premda joj je on pred nosom. Nije li zapravo ona sama u novom globalnom energetskom kontekstu taj mitski "globalni proizvod." Brže kretanje u smjeru jasnog oblikovanja Hrvatske na geoenergetskoj karti, smatraju članovi Vijeća GEOFO-a, može za Hrvatsku značiti uspješniji model razvoja od retoričkog i beskorisnog slijeđenja ideje o stvaranju "hrvatske Nokie" ili maštanja o uspjehu na osnovi "irske formule razvoja," iako stvarnost već godinama pokazuje da to nije model primjenjiv za Hrvatsku.

IZVODI IZ IZLAGANJA PROF. DR. Elene Telegine

CIJENE NAFTE I PLINA ĆE I DALJE RASTI

Pogledajte prezentaciju

Dr. Elena Telegina je u svome predavanju ukazala kako će u idućem razdoblju Rusija i druge države trebati milijarde dolara za istraživanja u području novih izvora energije i tehnologije za iskorištavanje nafte i plina što će zahtijevati novu politiku cijena.

-Stoga sadašnja cijena nafta i plina može rasti i nadići 120 dolara ili čak 200 dolara po barelu. Glavni razlog povećavanja troškova za istraživanje i eksploataciju je teža dostupnost energetskih izvora budući da će zalihe jeftine nafte i plina postepeno nestajati . Međutim. prognoze za Rusiju u području nafte i plina su povoljne budući da ima velike zalihe, ali i mogućnost korištenja novih izvora energije. Rusija će se u svojim istraživanjima nafte i plina u budućnosti usmjeriti u područje Arktika. U tom smislu zabijanje ruskog stijega u tlo mora Sjevernog pola je možda je populistička gesta, ali bi s vremenom mogla poprimiti drugačije značenje.

Rusija za proces jačanja svoje energetske moći treba milijardu dolara godišnje kako bi koristila sadašnje naftne izvore efikasnije.

Cijene energenta će posebno rasti u Europi

Telegina je naglasila kako će cijene nafte i plina će posebno rasti u Europi zato što ona nema vlastite izvore i zalihe, a u znatnoj mjeri je ovisna o uvozu nafte i plina Rusija će temeljiti svoju opskrbu naftom i plinom tog područja na dugoročnim sporazumima koji jedini garantiraju energetsku sigurnost.

Prof. Telegina je ukazala kako će zbog ekonomskog rasta Kine i Indije i uopće ekonomskog razvoja svijeta u globalnim okvirima doći do porasta potražnje za prirodnim plinom do 2020. godine.

Naglasila je kako će Rusija zadržati svoj utjecaj na rusku kompaniju Gazprom koja je vodeći opskrbljivač prirodnog plina, a koja će otkupljivati druge kompanije posebno one koje se bave distribucijom plina u Europskoj uniji. Najveći kupci ruskog plina su Njemačka s 34, 4 posto, Italija s 22, 1 posto i Turska s 19, 9 posto.

Kada se radi o ruskoj energetskoj bilanci u kojoj dominira plin s udjelom od 51, 2 posto, tu će, najavila je Telegina doći do promjene u korist jeftinijeg ugljena, posebice u industriji.

Promjena cijena prema tržišnim kriterijima

-Rusija opskrbljuje domaće tržište i tržište bivših sovjetskih republika s plinom čija je cijena znatno niža od tržišne cijene. Usklađivanje cijena prema tržišnim kriterijima je glavno političko pitanje između Ukrajine i Bjelorusije na jednoj i Rusije na drugoj strani. Za restrukturiranje plinskog sektora Rusije potrebna su ulaganja od 7 do 10 milijardi US dolara kako bi se osiguralo da proizvodnja osigura plin za domaće i izvozne potrebe budući da i ruska ekonomija sve više ovisi o nafti i plinu. To uključuje i ulaganje u nove plinovode.-

Rusija ostaje ključni globalni igrač u opskrbi energijom

Prof. Telegina je zaključila kako je Rusija postala motor rasta među ne OPEC-a članicama u području opskrbe energentima i nastavit će igrati središnju ulogu u području globalne opskrbe energijom i trgovine ,ali takva uloga zahtjeva velika ulaganja

Odgovarajući na pitanja hrvatskih stručnjaka u području energije prof. Telegina je, među ostalim odgovorila, kako i ostali sektori u Rusiji trebaju velika ulaganja. Bez petogodišnjeg plana razvoja ruski razvoj će se usporiti i smanjiti. Novac će se ulagati prema načelu prioriteta, u sektore čija razina kompetitvnosti je niska zaključila je Telegina

GLAS GEOFO-a

GEOFO, udruga za proučavanje svjetskog ekonomskog razvoja, specijalizirana za pitanja ekonomskog globaliziranja Hrvatske i Jugoistočne Europe, je snažno usmjerena na povezivanje interesa ekonomije, diplomacije i nacionalne sigurnosti. GEOFO se zalaže za dominaciju ekonomske funkcije u vanjskoj politici države, ali ne na štetu socijalne funkcije države. Svaka konferencija GEOFO-a drži važnim poticati takvu hrvatsku ekonomsku kulturu koja daje prednost društvenoj solidarnosti u odnosu na neograničenu slobodu profita.

 

Dr. Jasna Plevnik, dr. Elena Telegina, prof. dr. Zvonimir Baletić

O nama

GEOFO, udruga za proučavanje svjetskog ekonomskog razvoja, specijalizirana za pitanja ekonomskog globaliziranja Hrvatske i Jugoistočne Europe, je snažno usmjerena na povezivanje interesa ekonomije, diplomacije i nacionalne sigurnosti.

GEOFO se zalaže za dominaciju ekonomske funkcije u vanjskoj politici države, ali ne na štetu socijalne funkcije države.

Svaka konferencija GEOFO-a drži važnim poticati takvu hrvatsku ekonomsku kulturu koja daje prednost društvenoj solidarnosti u odnosu na neograničenu slobodu profita. 

Pročitajte više o nama